Broj 1070, 15. septembar 2006.
| MUZIKA ZA UŽIVANjE |
| |
 Veče
napolitanskih pesama u izvođenju tenora Gorana Dimeta i pijaniste Ivana
Jovanovića razgalilo je publiku koja je 9. septembra bila u renomiranom Glen
Gould studiju.
U predivnoj i opuštenoj atmosferi pred skoro punom salom Goran i Ivan pružili
su nesvakidašnji doživljaj svima koji su to veče došli da uživaju u muzici
poznatih kompozitora ( Capua, Tosti, Falvo, Bidžio, Tagliaferri, Denza i
mnogih drugih...).
Goran Dime je pokazao da je umetnik, koji ima sve šanse da krene stazama
poznatik tenora. Izvrsno tehničko izvođenje, specifičan glas se po boji, na
neki način, razlikuje od ostalih tenora i samim tim Goranu pruža mogućnost da
izgradi prepoznatljiv imidž i samo njemu svojstven stil.
Scenski nastup je deo na koji bi Goran morao da obrati više pažnje, da bi celu
sliku koju pruža upotpunio, pogotovo kada su na repertoaru poznate melodije
koje su izvodili strasni Napolitanci.
Mladi Ivan Jovanović se maestralnom pratnjom predstavio kao izvrstan pijanista
pred kojim stoji sjajna karijera.
U razgovoru koji smo vodili nakon koncerta, specijalno za “Novine Toronto”
Goran Trpeski Dime je rekao:
 “Oduševljen
sam koncertom u Glen Gould studiju i prijemom koji sam doživeo kod publike u
Torontu. Izuzetno sam počastvovan što mi se ukazala prilika da nastupim u ovom
renomiranom studiju i pred publikom koja me je tako lepo primila. U početku
sam osećao veliku odgovornost zbog mesta u kome se nalazim i ljudi koji su u
tako velikom broju došli da me čuju.
Nisam imao tremu, ali sam na početku koncerta bio malo više skoncentrisan na
repertoar u želji da ostanem dosledan onome što smo Ivan i ja želeli da
iskažemo ovim nastupom.
Ceo koncert je sniman tako da bi uskoro trebao da se pojavi i moj CD sa ove
predivne večeri koju ću dugo pamtiti kao jedan zaista poseban i jedinstven
momenat u mom životu”. |
| |
| Ivana Đorđević |
|
| |
| PESIMISTIČKI “OPTIMIZAM” |
| |
 Kada
je početkom septembra objavljen zvaničan program Internacionalnog filmskog
festivala u Torontu (TIFF) vaš kritičar je, kao nepopravljivi optimista, počeo
da traži u spisku od preko 260 naslova nešto što može da liči na film iz bivše
domovine. Nije to bio lak posao. U sumi naslova, između hiljadu reči, imena i
podataka lako je prevideti reč ili rečenicu koja zvuči prepoznatljivo i domaće.
Moj trud se isplatio. Duboko sakriveni u spisku filmova iz celog sveta
pojavili su se obećavajući podatci - film: Optimisti, režiser: Goran
Paskaljević; (desno) scenarijo Vladimir (dole desno) i Goran
Paskaljević; zemlja: Srbija, godina: 2006, trajanje: 98 minuta.
U propagandnom materijalu piše da je film crna komedija koja se dešava u post-Miloševićevo
vreme. Sve je kako treba.
Moj optimizam je trajao sve do početka filma, kada se u krupnom planu na
platnu pojavila glava glumca Lazara Ristovskog. Onda je polako počeo da se
gubi. Govorim o optimizmu a ne o Ristovskom. On je u filmu sveprisutan.
Film je sastavljen iz pet zasebnih, nepovezanih priča i u svakoj od njih
glavnu ulogu igra Ristovski. U trećoj priči, doduše, nema šta da glumi pošto
igra mrtvaca i pojavljuje se na platnu svega nekoliko sekundi, ali se
celokupna radnja vrti oko njega tako da je i tu on, na neki način, glavna
ličnost.
 Paskaljevićeva
ideja da u 90-minutni film smesti pet priča nije se pokazala mudrom. Svaki od
tih pet filmića u okviru filma ispao je nedovršen, više kao skica i nagoveštaj
nečega što je trebao da bude. I likovi su takvi: nerazrađeni, dvodimanzionalni,
površni, pretvoreni u karikature.
U prvoj priči Ristovski igra Gavrila, hipnotizera terapeutu, koji čamcem
dolazi u poplavljeno selo nebi li hipnozom narod spasao od katastrofalne
situacije. Očajan narod, povodljiv i zatucan, spreman je da prihvati hipnozu
kao rešenje svih problema, prošlih, sadašnjih i budućih. Hipnotizeru se
suprostavlja lokalni šef policije (Petar Božović) koji je u filmu prikazan kao
primitivac koji usred kancelarije, pred potčinjenima, kiseli otečene noge u
lavoru, jede za doručak dvadeset jaja na oko sa veknom hleba, psuje i šamara
privedenog Gavrila za koga se na kraju ispostavi da je pobegao iz ludnice.
Prva priča ustanovila je ton celog filma. Puno blata, vlage, prljavštine,
primitivizma, nasilja, psovanja, kolektivnog ludila i nekontrolisanog
ponašanja. Svetla tačka u svemu ovome ja glumica Bojana Novaković koja u
jednoj od priča igra Marinu, ćerku radnika li-vca (Ristovski), koju siluje
vlasnik livnice.
Očajan otac uzima pušku i posle neuspelog pokušaja da dobije podršku ostalih
stanovnika sela, kreće da se sam obračuna sa nasilnikom. Konfrontacija sa
gazdom, koji je bivši gangster, završava se tako što otac, plašeći se da ne
izgubi posao, odlazi kući i nateruje silovanu ćerku da sutradan ode sa njim u
livnicu da se ponizi i izvini gazdi. Kao da je ona kriva za sve što se desilo
jer je tobože zavela kriminalca. Gledalac bi očekivao sve drugo ali ne ovakav
kraj.
U završnoj sceni ove priče otac stoji iznad kotla sa rastopljenim gvožđem i
gleda nemo u ključali metal. Pojavila se nada da će Paskaljević završiti priču
tako što će otac da skoči u pakao ispod njega i tako presudi sebi zbog nemoći
da zaštiti ćerku i nemogućnosti da nastavi da živi sa napodnošljivim bolom.
Ali ništa se ne dešava. Život ide dalje.
Sa likovima koje je kreirao Vladimir Paskaljević, koji je ko-scenarista ( sa
sinom Vladimirom Paskaljevićem) i producent filma, nemoguće je saosećati. Nije
lako gledati film u kome nema ni jedne pozitivne ličnosti niti nagoveštaja da
postoji nada i da će život možda biti bolji.
 Da
završimo sa svetlom tačkom: glumicom Bojanom Novaković (desno) koja je
pravo otkriće ovoga filma. Ona živi i radi u Australiji i tamo je stekla
reputaciju jedne od najtalentovanijih mladih pozorišnih, televiziskih i
filmskih glumica. Diplomirala je na Australiskom nacionalnom institutu
dramskih umetnosti. Dobitnica je nagrade Australiske filmske industrije (AFI)
za najbolju glumicu u 2004. godini.
Uloga Marine u filmu "Optimisti" joj je prva ulaoga u jednom srpskom filmu.
Pred ovom mladom umetnicom izuztnog talenta stoji svetla budućnost. |
| |
| Milan Šćekić |
|
| |
| DAR PEVANjA JE BOŽIJI DAR |
| |
U petak, 8 septembra, u prepunom Hramu Sabora
Srpskih Svetitelja, u Misisagi, gostovao je čuveni ruski liturgijski hor "Akafist"
iz Moskve.
Mnogobrojni posjetioci su sa pažnjom i uživanjem saslušali veličanstvenom
muzičkom događaju, koji će svima ostati u dubokoj uspomeni.
 Prisustvovali
smo izuzetnoj večeri duhovne pravoslavne muzike. Crkveno pojanje, za sve nas
je bilo jedan poseban doživljaj, kao da slušamo anđele sa neba.
Dar ovakvog pojanja je Božji dar. Osjećali smo se te noći kao u svojoj kući,
jer smo i bili u svojoj kući, u Božjoj kući. Tu noć ruski hor je pjevao u
slavu pravoslavlja.
Ruski hor “Akafist” je profesionalna grupa sastavljena od 15 izvrsnih pjevača,
nezaboravnih muških glasova, a njihova preljepa muzika odražava tradicije
ruske ortodoksne crkvene pjesme. Hor je formiran 1990 godine, a njegov
direktor i dirigent je poznati ruski umjetnik Andrej Miljetin. Hor je
sastavljen od pjevača poznatih ruskih crkava i svetog manastira Danilov.
Svi muzičari su završili čuveni moskovski Konzervatorij. Oni pjevaju ruske
crkvene pjesme, od 16 do 20-tog vijeka, kao i ruske folklorne pjesme.
Njihova muzika je preljepa. Ona je izraz ljepote koja ne podliježe nikakvim
estetskim kategorijama. To je ona ljepota o kojoj je nekada, Dostojevski,
onako proročki i mudro, govorio i pisao, kad je rekao da će ljepota spasiti
svijet. Ta ljepota jeste Gospod Hristos. Ove divne noći, svaka nota i svaki
zvuk koji su proizvedeni iz srca ovih nebeskih pjevača, iz njihovih duša, iz
njihovih glasova, jeste dio neprekidne ode koja se Hristosu, poje. Oni su
misionari pravoslavlja.
 Sa
oduševljenjem smo slušali muziku čuvenih ruskih kompozitora, Rahmanjinova,
Cmelova, Berezovskog, Česnokova, Ivanova, Nikolskog, Andreva, Dineva, Lvova, i
ostalih. Ruski hor “Akafist”gostovao je u mnogim gradovima i zemljama svijeta,
kao i Montrealu i Torontu (Roy Thompson Hall). U Kanadi su gostovali u
organizaciji fondacije Dr. Keneta Milsa, velikog ljubitelja i mecene muzičara.
Ovo je njihovo peto gostovanje u Kanadi. Prvi koncert u Kanadi je održan 1992
godine.
Domaćini iz Hrama Sabora Srpskih Svetitelja su odlično organizovali ovaj divni
koncert, a naše goste je pozdravio prota Mihajlo Doder. U izuzetnoj
akustičnosti naše crkve, u Misisagi, ispred oltara, nizale su se divne
kompozicije i smjenjivali solisti, od tenora, do alta i basa, a sve su nas
zadivili svojim nevjerovatnim glasovnim mogućnostima i interpretacijama.
Koncert će ostati u dugom sjećanju našoj publici. Uvjerili smo se da naš narod
obožava horsku muziku i da su ovakvi koncerti potrebni našim dušama. Poslije
koncerta, iz našeg hrama smo izašli sretniji, čistiji i produhovljeniji. Ova
noć je bila radost za naša srca i duše, lijek od svih zala i velike nostalgije.
Prosto smo se preporodili, doživjevši veliko duhovno i moralno ushićenje, koje
nam je svima bilo potrebno, zbog brzine i otuđenosti u svakodnevnom životu.
Hvala divnim muzičarima koji su nas odvojili od stvarnosti i odveli u neki
rajski mir, tišinu i zadovoljstvo duše. Te divne noći osjetili smo se boljim i
plemenitijim, jer smo prisustvovali velikoj odi hrišćanstva i našeg
pravoslavlja. |
| |
| Slobodan Rundo |
|
| |
| “KAZIVANjA U SRBICI” |
| |
Prošlog petka, 8. septembra, u knjižari "Srbika",
tom divnom prostoru u kome caruju knjige i dolaze ljudi dobre volje,
jedinstvenom kulturnom mjestu u sjevernoj Americi, promovisana je knjiga, "Kazivanja
u Srbici" Dr. Radomira Baturana.
Knjiga je zbirka ogleda, eseja i studija o najnovijim i starijim djelima
srpske književnosti, koje je ovaj pisac kazivao u raznim prilikama, ali
najviše u ovoj najvećoj knjižari srpske dijaspore u svjetu, u našem čuvenom
klubu čitalaca "SRPSKA KNjI-GA", proteklih desetak godina.
 Članovi
ovog čitalačkog kluba su zajedno sa profesorom Baturanom za sve ovo vrjeme
druženja živjeli poeziju i prozu svom dušom svojom jer su veliki zaljubljenici
naše i svjetske književnosti. Knjige koje smo čitali zajedno sa ovim piscem,
za nas knjigoljupce su predstavljale veliki duhovni doživljaj, susret sa
jednim novim svjetom, nepoznatim ljudima i događajima. Sve ove pročitane
knjige su bile bogougodan razgovor dobronamjernih ljudi, rasterećenih svih
drugih motiva sem ličnih doživljaja i vrednovanja pročitane knjige.
U ovoj knjizi Dr. Baturan se osvrnuo na djela, Jovana Dučića, Vladislava
Petkovića-Disa, Stanislava Vinavera, Rastka Petrovića, Branka Miljkovića, Vase
Milinćevića, Fride Filipović, Dobrice Ćosića, Slobodana Lazarevića, Nade
Marinković, Milene Noković, Jelene Šaule, Mladena Markova, Vladimira Tasića,
Gorana Petrovića, Zorana Ćirića, Gordane Cirjaković, Vladana Matijevića,
Biljane Obradović, Branka Maslarića, Aleksanda Stefanovića, Milorada Miketića,
Nebojše Milosavljevića, Božidara Živanovica, Đorđa Vida Tomaševića, Radovana
Karađića, Nebojše Vasovića, Svetislava Basare i Srđana Tesina.
Knjigu je predstavio gosp. Nebojša Vasović, književnik, esejista i polemičar.
On je veoma analitično i studiozno govorio o knjizi, istakavši da je najveća
vrjednost ovog djela ponovno pokretanje pitanja vrednovanja same književne
kritike. Ukazao je na krizu književnih vrjednosti u našoj otadžbini, odnosno
da je prava kritika u matici skoro zamrla. Često se dešava, naročito
posljednjih godina, da je naša kritika isključiva i subjektivna. To se
naročito vidi pri dodjelama najvažnijih i najpopularnijih književnih nagrada.
Knjiga Dr. Baturana predstavlja pokušaj povratka tradicialnoj kritici koja ima
vredonosni sud.
 Ipak,
gosp. Vasović se kao književni kritičar nije složio sa nekim kritičkim
osvrtima u ovoj knjizi. To je i normalno razmišljanje jednog stvaraoca i pisca.
Jer, svi smo mi i različiti u svojim sudovima o pojedinim literalnim djelima.
Dr. Baturan se bavi ozbiljnom vrjedenosnom kritikom, njegova knjiga je dokaz
da ona još uvjek postoji u dijaspori, u rasejanju. Knjiga je i svojevrsna
književna hronika o literalnom životu srpskog jezika. Pisac ove knjige je
potvrdio nezaobilazno prisustvo u književnoj kritici, i on to svojim
analitičkim perom dokazuje svakodnevno.
Knjigu je izdalo Udruženje književnika Srbije, u biblioteci "Srpska dijaspora",
urednik je Predrag Dragić Kijuk, a recazent knjige Milan Radulović.
Dr. Radomir Baturan, rođen je u Babićima, u srpskoj Pivi, 1948 godine.
Magistrirao je na radovima Borislava Pekića, a doktorirao na književnim
djelima Rastka Petrovića, na Beogradskom Univerzitetu.
Autor je sledećih knjiga: ,"Poet Rastko Petrović", "Otkrovenja Rastka
Petrovića" (Naučna knjiga - Beograd 1993 god)", "Romani Borislava Pekića", (Univerzitetska
Rječ Nikšić, 1989 god)", "Niti Nade", (Bagdala, Kruševac 1987 god)", i druge.
Pripremio je za druge mnoge knjige u svojoj karijeri.
Živi u Torontu, baveći se književnim i prosvjetnim radom. |
| |
| Slobodan Rundo |
|
| |
|
Znate li šta se dešava u zajednici ovih dana?
Pročitajte
 |
