| |
|
|
Linkovi
|
Kamera
Borisa Spremo
|
|
500 KM SPUŠTANjA RAFTOM NA SEVERU KANADE
|
SRPSKA ZAJEDNICA |
Petak, 26. novembar 2010. |
|
500 KM
SPUŠTANjA RAFTOM
NA SEVERU KANADE
DUBINA BESKRAJA |
|
Njih
petorica; Aleksandar Gusev(Sale- Mudrac) , Radmilo Aničić(Rade - Genije),
Predrag Stojković (Peđa-Car), Konstantin Hadžiristić (Hari- Savesni) i
Milijan Lukić (Kiki- Strašni) spustili su se 500km. dugom rutom rekom Džordž
na raftu. Bilo je puno uzbuđenja, nestvarnih predela i ljudi. Napunili su
srce i dušu.
U nekoliko narednih brojeva objavićemo mnoge stvari koje su doživeli i
videli. Opustite se i uživajte.
 Priču koja sledi pripoveda Rade a ona se dešava na obali reke Džordž gde se
ona širi u Indian House Lake. Davnih vremena, Indijanci su tu dolazili leti,
da love karibue. U znak sećanja na njih svake godine se organizuje
“privremeni” kamp gde se grupa Indijanaca sastaje negujući tradiciju i
običaje. Desilo se da su se naši momci zatekli na reci baš u vreme njihovog
okupljanja.
“Krećući se rijekom Džordž po Labradoru ovog ljeta,
naviše prema Atlantiku, mi smo i kao grupa i kao pojedinci bojili Veliku
Sliku Svijeta novim bojama i vukli nove linije koje su izranjale pred nas i
tražile da ih zabilježimo. Nije važno da li su to linije horizonta, beskraja
koji se tako često pružao pred nama ili je to bila linija izranjanja iz
ogromnog talasa koji nas je upravo prekrio ili je to kontura vuka koji se
gubi na obzorju, ili je to bila paleta boja naslućena negdje duboko u nama,
na Velikoj Slici, one ostaju zauvijek i čine ne samo naš život ljepšim i
bogatijim...
T amo
su neki davno zaboravljeni dječaci progovorili u nama i uspjeli da se pojave
i široko otvorenih očiju da nevino sagledavaju svijet u njegovoj
cjelovitosti i ljepoti... Ustvari, oni su bili već tamo i samo su iznova
upijali čari postojanja tamo, Gore, omogućujući nam da budemo bolji i viši
nego što jesmo inače.
Ali, ima jedan duboki razlog
zbog koga su oni išli tamo, Gore. Zbog koga su nas nagovarali dvije godine
da idemo baš na Labrador: da bi nas očarali i povukli u dubinu susreta sa
samim sobom. Da bismo u beskrajnim dubinama i ljepotama tog susreta sa
sobom, prepoznali svako sebe onakvog kakvi i jesmo, tihe, mirne zvijezde na
beskrajnom nebu po kome se Život odvija. Nismo znali šta nam se sprema i šta
su nam dječaci u nama zajedno sa našim dragim domaćinima, Ašini Indijancima
pripremili. Tako nam se desio - istinski susret sa nama samima!
I, nema slučajnosti...
Vrata koja su se te večeri otvorila pred nama da bismo
sagledali sve dubine kroz koje valja proći se neminovno zatvaraju ako čovjek
ne uloži energije i vremena da ih drži makar odškrinuta. Te večeri, u Ašini
kampu, Marija nas je svojom blagošću i smirenošću, svojom ljubavlju i
dobrotom, provela kroz ta vrata i pružila nam mogućnost da vidimo jedan novi
svijet, davno zaboravljen i zapostavljen, skoro iščezao iz naših života.
Bilo je to jedno novo putovanje u beskrajne Dubine koje mi jesmo - istinski.
Bio je to susret sa sobom.
U tom susretu čovjek shvata da nije sam, da nije ostrvo izdvojeno beskrajnom
pučinom okeana oko sebe već je dio životnog lanca i samo sa punom sviješću o
pripadnosti tom nizu, život ima smisla. Nisam ja samo Ja, nego sam i svi oni
koji su bili prije mene i svi oni koji će doći poslije mene. I samo ako
povedem računa o svima njima, mogu voditi računa o sebi ispunjavajući svoju
sudbinu. U beskrajnom lancu života koji blistavo nema kraja, Ja ima
odgovornost da svjesno nosi ideju beskraja i ljepote života vodeći računa o
svemu što misli, osjeća, tvori... Zbog sebe, svih onih koji su bili i onih
koji će tek biti.
Ceremonija Snjeat Lodge kroz koju smo prošli se sastoji u očišćenju našeg
bića na svim nivoima fizičkom, emotivnom, mentalnom, duhovnom... i otvaranju
vrata prema "onom" svijetu koja su davno zatvorena vaspitanjem,
obrazovanjem, prihvaćenim socijalnim normama i našom nebrigom. Kada se
čovjeku posreći da mu Proviđenje ponudi priliku i da mu se vrata otvore i
kad Marija pozove naše pretke da nam se priduže, mi doživimo svijet u
njegovoj cjelovitosti i punoći i možemo jasno da opštimo sa cijelim svijetom
i "onom" stranom.
Tako se sretamo sa SOBOM!
 Sve
duhovne i religijske tradicije uče da je čovjek dualno biće: biće fizičkog i
duhovnog svijeta. Uče još da je fizički dio, onaj koji je vezan za
obita-vanje u ovom prostorno-vremenskom kontinuumu, samo dio cjeline i da,
ako to ne shvatimo, nećemo razumjeti ko smo i šta stvarno jesmo, mi, ljudska
stvorenja. Nećemo moći da sagledamo ideju čovjeka sa velikim Č, ideju
čovjeka kao boga sa malim b!!! Prihvagtanje dualnosti naše prirode kao
realnosti postojanja je ključ kojim se otvaraju vrata koja nam je Marija te
večeri otškrinula.
Te večeri je taj susret sa sobom bio toliko intenzivan, toliko sveobuhvatan
da je potresao iz temelja svakoga od nas koji smo učestvovali u ceremoniji.
Sjedeli smo u malom tipiju priređenom za ovu priliku, u krugu, zbijeni jedan
uz drugog, samo u kupaćim gaćicama, nas petorica, Luk, Denis i Marija osma.
Prekrštenih nogu, po-ređani oko udubljenja na sredini, čekali smo da Marija
počne.
Vrata tipija su se malo otvorila da bi bio unesen i postavljen u rupu prvi
užaren kamen veličine dvije pesnice. Bio je to prvi od osam Djedova
(Grandfather) koji će doći te večeri kad je vrijeme stalo i kad su se vrata
odškrinula za susret sa Sobom. Bili su to naši Preci, prizvani Marijinom
blagošću i dobrotom, našim Dječacima koji su nas tako lijepo namamili u ovaj
tipi; izvučeni iz lanca života kojem pripadamo i došli, po pozivu, da budu
sa nama i da nam pomognu da se očistimo i pročistimo; da budemo bolji i viši
nego što smo bili prije toga.
Pozvani, oni su se i pojavili!
Dok je Marija kropila užareni kamen kapljicama vode sa lišća grančica koje
je specijalno za ovu priliku, ona lično skupila, Luk je prevodio sa
francuskog na engleski njene riječi i uputstva, naša tijela su se pušila,
pore na koži se otvarale a cijelo naše biće počelo je da se opušta i stremi
nekom drugom svijetu koji nismo znali do tada. Sa svakim novim Dedom, sa
svakim novim užarenim kamenom, rasla je i temperatura u tipiju, vlažnost;
Marijin glas je bio sve monotoniji a mi - sve otvoreniji, čistiji i čišći,
spajajući svjetove za koje smo mislili da su nespojivi. Čistoća tijela je
povećavala čistotu duše koja je plivala između svjetova kao kap ulja na
vodi. Vizije su postajale stvarnost i mi smo - svako na svoj način počeli
razgovor bez riječi sa svojim precima.
Razgovor je bio predivan, zanosan, čist, jednostavan... Tamo Gore nema
razloga ni za najsitniju laž, obmanu, dvoličnost... U tom tipiju smo te
večeri shvatili da smo - Jedno! Da nema podjele između ovog i onog
svijeta... Da je sve - Jedno!
Kapi znoja kojim se naše tijelo oslobađalo nezgodnih i nelagodnih naslaga na
fizičkom nivou, su se miješale sa suzama koje su bile izraz pročišćenja na
višim nivoima postojanja. I sve je išlo u Majčicu Zemlju koja je spremno
prihvatala sve muke i ljepote ljudskog postojanja. Ispod nas je bila gusta
mahovina i lišaj i mogao si da uzmeš šaku te mahovine, da obrišeš lice i da
ubrzaš sam porces pročišćenja. Tipi se punio našim osjećanjima, punoćom
postojanja, našim precima... Vazduh je bivao sve gušći i teži, naše misli i
osjećanja apsolutno fokusirana na razgovore, Marijin i Lukov glas je čilio
kroz jaru i vlagu. Vrijeme je nekako stalo i mi smo bili sa sobom, čisti i
smireni, mali kao kad smo se rodili, veliki kao taj beskraj Sjevera u kome
smo se našli.
Osam Djedova je ušlo! Osam užarenih oblutaka da nas natjeraju da shvatimo da
je - sve Jedno! Da smo i mi dio svega što jeste. Dječaci u nama su igrali,
pjevali, radovali se, trčali po beskraju koji im se otvorio i zbog kojeg su
nas i doveli ovdje. Suza je način da čovjek ispriča neke priče, nijemo i
čisto.
Kao i ta suza!
Ostalo je mucanje!
Mucali smo svoje priče Mariji a najviše sebi. Onaj Dječak u nama je htio da
čuje i da bude siguran da se taj beskraj koji se otvorio ispred njega, te
noći, neće više nikada zatvoriti. Suza je bila potvrda te ideje jer ćemo
morati da napravimo napor da zatvorimo vrata kroz koja smo provirili te
noći. Nikad se nismo oprali tako kao te večeri.
Suzama!
Poslije smo izašli i skoro potpuno nesvjesni spoljnjeg svijeta zaronili u
hladnu vodu koju nismo ni osjećali kao hladnu. Lelujao sam se tih desetak
metara do vode i jedva se vratio u "ovaj" svijet poslije nekoliko minuta
provedenih u ledenoj vodi.
Tu u tom tipiju smo našli dva brata - Luka i Denisa. A mora da smo bili
zajedno ko zna koliko puta u nekoj prošlosti, budućnosti, lutali zajedno
beskrajem koji smo počeli iznova da prepoznajemo. Naše suze i taj komadić
Majčice Zemlje na koji sue se slivale su nas povezale, približile nas našim
Dječacima koji će nastaviti da trče po beskrajnim širinama i rone po
beskrajnim dubinama koje su pred nama i u nama.
I - nema slučajnosti!
Sve ima smisla - ako se potrudimo da ga pronađemo.
Poslije smo odlazili iz kampa spuštajući se niz rijeku, blago nasmijani i
tihi, pozdravljajući se i pritiskajući vesla žestoko”!
Nastavak u sledećem broju |
|
Oglasavanje Marketing
|
