|
Povodom svoje slave "Spaljivanje moštiju svetog Save", Srpska
nacionalna akademija u Kanadi je organizovala Duhovnu akademiju sa temom
"Neprolaznost Andrićeve misli", 10. maja ove godine. Bio je ovo drugi po redu, u
nizu programa posvećenih 125-godišnjici rođenja literarnog nobelovca Ive Andrića
koji je ostvaren kroz predavanje dr. Davora Miličevića. Sa ovogodišnjim (Radovan
Gajić) i narednogodišnjim (Dimitrije Porobić) domaćinom slave, slavski kolač je
presekao prota Mihajlo Doder istakaši da se radi "počasti koju zovu i kumstvo".
Čestitajući svim prisutnima i ostalim članovima SNA slavu, u kratkoj besedi,
prota Doder je naznačio: "Srpska nacionalna akademija u Kanadi, je od osnivanja
shvaćena, od strane crkve, i naročito tadašnjeg episkopa vladike Georgija, kao
najkonstruktivnija srpska organizacija u dijaspori u Kanadi, u prevazilaženju
tadanjeg raskola i dubokih podela koje su vladale u zajednici. Siguran sam da će
to Akademija raditi i ubuduće i da će svojim aktivnostima, kao i do sada, kao i
današnjim programom, raditi na spajanju svih Srba, ovde u dijaspori i šire.
Uskoro vam stiže i predsednik Matice srpske iz Novog Sada, koja je najstarija
srpska kulturna organizacija i to je sigurno važno da se svi okupimo oko tog
programa, i mislim da u tome neće izostati ni podrška našeg novog episkopa
Vladike Mitrofana. Programi Akademije značajni su za sve Srbe, pa i šire, i ta
vaša konstruktivnost u radu treba da ostane za primer."
 Nastavljajući
svoje kazivanje na kazivanje Radovana Gajića, 08. aprila 2017. godine, posvećeno
godišnjici rođenja Ive Andrića, koje se ticalo Andrića i njegovog eseja o, i
Razgovora sa Gojom, dr. Davor Miličević (na slici desno) je rekao: "Sa svojim
Gojom Andrić se sit narazgovarao. U posljednjem od starih evropskih majstora i
preteči modernog slikarstva - usamljeniku, dakle, koji se kao i on, Andrić, ipak
osjećao strancem u svom vremenu - našao je srodnu dušu za rasprave o prirodi
umjetnosti i stvaranju.
Goja mu je, u isto vrijeme, i medijem u kojem se izražavao i nasljeđem
aragonskog podneblja, bio dovoljno dalek da bi ga mogao bezbjedno pretvoriti u
svog dvojnika i imaginarnog sabesjednika, ne bi li tako racionalizovao svoje
stvaralačke nemire, ushićenja i nedoumice. Sa Kočićem, Matavuljem i Vukom, a
pogotovo sa Njegošem, te distance, međutim, nije bilo. Za njih ga je, pored
duhovnog srodstva usamljenika, vezivala svijest o pripadnosti istoj kuluturnoj
baštini...
Naročito je Njegoš bio Andriću blizak; ponekad se čini gotovo vidljiv i
opipljiv. Druženje sa Gojom bio je razgovor sa Njegošem - opsjednutost. Dvije su
ključne spoznaje u sada već klasičnom ogledu o Njegošu kao tragičnom junaku
kosovske misli, čiji sam naslov govori da je Andrić pronikao u srž Njegoša kao
stvaraoca i kao čovjeka. I obje se, na isti način, tiču i samog Andrića. ‘Ova je
drama počela na Kosovu’, prva je rečenica tog eseja. A na drugom mjestu, povodom
stiha iz Gorskog vijenca - Neka bude što biti ne može! - Andrić kaže: ‘Nigde u
poeziji sveta ni u sudbini naroda nisam našao strašnije lozinke’. Prvom
rečenicom Andrić upire prstom u mjesto rođenja srpske duhovnosti i pokazuje da
je do našeg vremena stigla preko Lovćena kao presudne kote. Drugom on tu
duhovnost utvrđuje u paradoksu lazarevskog, kosovskog izbora u kojem su
‘poezija’ i ‘sudbina naroda’, očito, dva nerazđeljiva pojma...
Pronicanje u suštinu kosovske zavjetne misli - otkrovenje ostvareno
uspostavljanjem žive veze sa srpskim književnim nasljeđem - dovelo je Andrića do
osvajanja duhovnih prostora istorije i predanja...
Koliko Andrićevi likovi ‘vole’ da budu na udaru strašnih događaja vidi se i u
onim djelima u kojima nema širine istorijske podloge kakvu nalazimo u romanu o
Drini ili u Travničkoj hronici. U Gospođici na primjer, postoje momenti kada
zaduva vjetar istorije i razotkrije bar zrno predačke snage u likovima od kojih
se to najmanje očekuje. Tako se na Principov pucanj i u ‘gazda-Obrenovom Vesi’-
čovjeku koji ni kad se zagazdio nije stekao pravo da ga drugi zovu njegovim
imenom - Srbin bar donekle i na trenutak, kočićevski rečeno, ‘napiri’. Kada
čaršija, ispoljavajući ‘sarajevski bes mrzosti’ (kao uvijek u takvim prilikama,
sve do našeg vremena), pušta na ulice svakojaku ‘fakir-fukaru’, Veso prerasta
svoju sićušnost odbijanjem da izvjesi crni barjak na Gospođicin dućan...
Ako Veso u Gospođici iz svojih ‘plitkih papuča’ i ne može da se uzdigne do
žrtvovanja koje bi preraslo u tragičnu samopotvrdu ljudske sudbine kadre da bude
noseći stub djela, onda Radisav, nabijen na kolac, ‘na najuzvišenijem mestu’
višegradske ćuprije, nadvisujući‘ zamršeni splet greda i dasaka nad vodom’, ‘kao
kip koji lebdi u vazduhu’, svakako predstavlja jedno od najupečatljivijih mjesta
u cjelokupnom Andrićevom opusu...
To i jeste Andrićeva zavjetna misao koja predstavlja u prozno ruho zaođenut
odziv na glas Njegoševog ‘neka bude šta biti ne može’. Jedino tako, u
preobražaju pripovjedačeve riječi u predanje, može "Radisav sa Uništa",
prizemljen i izgledom i imenovanjem sela i roda iz kojeg potiče, da nadvisi onog
"junaka mimo ljude", Radisava iz legende sa samog početka romana...
Poboden na kolac, nakon javnog, do u detalje prikazanog izvršenja kazne na
platformi najviše skele na mostu ‘kao na uzdignutoj pozornici’, on će zauvijek
promijeniti duhovni pejzaž ćuprije i cijele kasabe...
Obratimo pažnju na to da kraj poglavlja u kojem se opisuje nabijanje na kolac
neće donijeti završetak agonije; jedino ovdje u romanu vremenski razmak između
dva poglavlja ne postoji. Radnja se nastavlja tačno u trenutku i na mjestu gdje
je prekinuta, i ‘kratki novambarski dan" i dalje traje, sa čovjekom koji je
"tamo gore iznad skela živ na kocu’; novo je samo drugačije stanje svijesti
cijele varošice.)
Tek će smrt - a ima li jasnijeg i strašnijeg odjeka Njegoševog paradoksa -
donijeti olakšanje, naročito za hrišćanski, srpski svijet, koji osjeća da je
time konačno "prevagnulo na njihovu stranu". I neće ni omrknuti u danu u koji je
osvanuo sa tim strašnim dodatkom na skeli mosta, a ovi ubogi ljudi, nevični bilo
kakvoj akciji jer im je istorija nije dopuštala, znaće da učine ono što se mora
a izgleda skoro nemoguće: da otkupe tijelo za tajnu sahranu. Jer će nepogrešivo
znati (i jezički to vrlo precizno izraziti) da je to što je ostalo od mučenika -
"to... telo" - sada već posvećeno. Radisav je žrtva prinesena za konačni
uspješan završetak radova: poglavlje otvoreno strašnom slikom čovjeka koji lebdi
iznad skela, ‘nestvarno prav i odvojen’, završava se vizijom ‘svetle linije’
mosta čiji je vijek ‘iako smrtan po sebi, ličio na večnost, jer mu je kraj bio
nedogledan’...
Trijumfom mrtvoga nad silnicima i mučiteljima koji padaju pred sopstvenim
strahovima, upotpunjava se vizija osmišljenja patnje i stradanja u čijoj je
osnovi svjesna, hristolika žrtva kao ‘jedino iskupljenje istine smislom..."
Utvrđujući neprolaznost Andrićve misli na prepoznavanju neprolaznosti uporišta
polazne tačke, dr. Miličević je, bezmalo lakanovski, zaključio:
"To je drama očinstva i sinstva srpskog duhovnog toka koja se u svakom svom
novom vidu, u svakom rukopisu, iznova okreće prema Lovćenu kao orijentiru. Drama
koja je, zaista, počela na Kosovu."
Uživajući u skromnom slavskom posluženju, prisutni su ostali, do dubokih sati, u
prijatnom druženju i sadržajnom međusobnom razgovoru.
N. T.
|
