Razgovaram sa Aleksandrom Lukačom, povodom njegove
predstave, u produkciji pozorišta “Talk Is Free Theater” koja je bila na
turneji po Srbiji, Londonu i Moskvi.
Kako ste započeli rad sa pozorištem TIFT?
Moj rad sa pozorištem TIFT je počeo pre nekih
desetak godina - zapravo jedan od mojih najvećih uspeha u Torontu, Jelka
kod Ivanovih (Christmas at the Ivanovs, 2002) je vezan za Arkadija
Spivaka, (inače mog bivšeg studenta) koji je sa tom predstavom i osnovao
svoje pozorište a i zaradio nominaciju za DORU, najveću pozorišnu
nagradu u Torontu.
 Naš
zajednički rad se nastavio u Beriju, gde je Arkadi konačno smestio svoje
pozorište i gde se bavi uglavnom "oživljavanjem" starih i zapostavljenih
kanadskih mjuzikla - naravno kad ne postavlja moje predstave. Ono što je
upravo dragoceno za mene u tom zajedničkom radu je to što on, verovatno
zbog svog slavenskog senzibiliteta, voli moje "izlete" u srpsku
varijantu improvizacija i crnog humora koji se ovde vrlo retko viđa na
scenama.. Interesantno je i to što smo do sada uglavnom radili ruske
klasike - Gogolja (Ženidba, Revizor, i sada, Veličanstvena saga o borbi
Ivana protiv Ivana) Bulgakova (Molijer) kao i Aleksandra Vedesnskog,
(Jelka).
Kako su bile primljene predstave obzirom da su u pitanju ruski
klasici?
Za čudo te su predstave odredom bile izuzetno dobro primljene kod
lokalne publike ali su i "patile" od pomanjkanja sredstava da ih vidi i
publika u Torontu a i šire. To se promenilo pre dve godine kada je moja
predstava po tekstu Mihajla Bulgakova, Molijer ili kabal hipokrita, bila
pozvana na Festival Bulgakova u Kijevu što je naravno bio i najveći
uspeh TIFT-a u dosadašnjem radu. Kuriozitet za vaše čitaoce je i to što
je Moljiera igrao Dušan Dukić (koji je odrastao u Kanadi) a Luja, Miloš
Rodić (koji rođen ovde). Predstava je primljena izuzetno lepo u
Kijevu i što je još važnije - otvorila apetite da se ide
dalje - odnosno da se lokalnim mecenama ukaže na važnost stvaranja
internacionalnog profila za njihovo pozorište.
To nas dovodi i do predstave Veličanstvena saga
o borbi Ivana protiv Ivana. Kako je došlo do toga Gogolj zaokupira Vašu
pažnju?
Prošle godine, Arkadi me je zamolio da adaptiram Gogoljevu čuvenu novelu
i ja sam to uradio sa odabranom ekipom koja je već radila sa mnom i koja
je znala da obično krećem od "prazne" stranice i da se kroz igru i
improvizaciju dolazi do krajnjeg rezultata. Meni je ta vrsta rada draga
jer omogućava da predstava ostane u istom stilu - jer su je glumci i
stvarali uz moje "upravljanje" pa i kad improvizuju u daljem igranju
pred publikom - te improvizacije obogaćuju stil a ne kvare ga jer svi
znaju u kom smeru mogu da idu. To je kao neki ugrađeni "ljuality
control" što bi rekli Kanađani.
 Sreća
Vas prati i Vi uspevate da krenete van granica Kanade, što je veliki
uspeh.
Da, izuzetno lepa prilika. Predstava je dobila Canada Council grant za
putovanje što je isto retkost uopšte a pogotovo za tako malo i mlado
pozorište. Naravno sve se zasnivalo na pozivima pozorišta iz Srbije sa
kojima sam ja ponovo uspostavio saradnju u poslednjih nekoliko godina.
Ključno je bilo angažovanje Šabačkog pozorišta i Zorana Karajića,
upravnika i sjajnog glumca kao i Jelene Ivetić koja je i putovala po
Srbiji sa ekipom i rešavala sve probleme na "terenu". Tako da je TIFT
gostovao i u Užicu, Kragujevcu - na Joakim Interfestu, kao i u Narodnom
Pozorištu u Beogradu.
Kako vas je publika primila? To je verovatno bio veliki izazov za
Vas.
Kanadska ambasada je priredila i dane Kanade u Šapcu uz naše gostovanje,
uz prisustvo ambasadora Kanade i ostalih zvanica.
Da, ono što je meni bilo posebno drago je baš ta
reakcija naše publike a i glumaca na predstavu. Za mene je to bio
poseban izazov- godinama sam Kanađanima predstavljao svoj stil kao nešto
vrlo vezano za moje pozorišno "odrastanje" na improvizacijama Zorana
Radmilovića i ostalih Ateljeovaca a sada sam imao priliku da vidim da li
će naša publika da predstavu razume (išla je bez prevoda) a i da se
smeje što bi bila najveća nagrada. I moram da priznam da sam izuzetno
zadovoljan rezultatima - predstava je igrana pred oko 1400 ljudi u naša
četiri grada i svuda je primljana sa ovacijama - a ja sam lično morao da
odslušam barem nekoliko oduševljenih "prepričavanja" cele stvari preko
Skajpa. I to - što je najveći kompliment - od mojih najbližih glumaca
saradnika iz Srbije.
I, ono što je za nas karakteristično ali potpuno neočekivano za kanadske
glumce, je naše gostoprimstvo - hoteli, gošćenje i putovanje koje je
išlo bez ijednog problema.
|
 Aleksandar
Lukač je završio FDU u Beogradu. Kasnih osamdesetih je pravio
kontroverzne političke predstave sa svojom nezavisnom grupom Pleksus
Boris Pilnjak (Bjelogrlić, Mandić, Anica Dobra - Klasni Neprijatelj i
Tri sestre - 100 godina posle). Pobedio je rekordnih 5 puta na
festivalima Joakim Vujić u Srbiji. Jedno vreme je radio kao umetnički
direktor Narodnog pozorišta na sceni Zemun. Bio je upravnik zaječarskog
pozorišta Zoran Radmilović. Ranih devedesetih se seli u Torontu,
završava dve magistrature i radi na doktoratu iz političkog pozorišta.
Predaje na York Universitetu i u poslednjih pet godina ponovo radi u
Srbiji sa velikim uspehom (nekoliko nagrada na Joakimu i drugim
festivalima) Prošlog septembra je imao zapaženu premijeru Brehtovih
Bubnjeva u noći sa šabačkim pozorištem ali na sceni Narodnog u Beogradu. |
Koje utiske nosite iz Londona a pogotovu iz Moskve
gde ste bili na "velikom ispitu"?
Kuriozitet je bila i putanja turneje - predstava
je igrala šest puta u Londonu ali samo vikendima - u međuvremenu je prvo
"odrađena" Srbija - pa povratak u London i onda let za Moskvu na još tri
igranja, povratak u London, još dva igranja i konačno Toronto.
 U
Londonu je kao i u Moskvi publika bila potpuno različita - vrlo
pozitivna i otvorena ali naravno sa razlčitim smislom za humor - u
Londonu su je prihvatili kao malu kultnu predstavu iz Kanade a u Moskvi
je naravno trebalo položiti ispit pred Gogoljevom matičnom publikom. Što
je i učinjeno u velikom stilu - a ekipa je takođe bila ugošćena u
kanadskoj ambasadi uz prisustvo mnogih zvanica sa Moskovske pozorišne
scene.
Dakle ono što je meni bilo najvažnije je upravo ta komunikacija sa
publikom koja je imala prilike da vidi jednu varijantu našeg pozorišnog
stila propuštenog naravno kroz prizmu vrlo talentovanih kanadskih
glumaca i naravno oplemenjenu genijem Nikolaja Gogolja.
Uz to i naše gostoprimstvo za devet učesnika turneje koji nikada nisu
bili u Srbiji i naravno nisu imali nikakvu predstavu o tome šta ih tamo
čeka. A dočekalo ih je i ispratilo jedno sjajno druženje i prijateljstva
koja su uspostavljena i koliko vidim vrlo živo preko Fejsbuka i sličnih
medija.
Planovi za sledeću godinu….
Što se mojih planova tiče - trebao bih, na proleće, u Užicu da radim
Kalderonov "Život je san"; u aprili planiram i čitanje jednog
kandsko-srpskog komada Milovana Mračevića za Narodno pozorište u
Beogradu sa ciljem da se postavi u 2012-oj; u leto, sa ARC-om, u Torontu
treba da radim Mrožeka.
Ivana Đorđević
Sledi deo intervjua Dejvida Dodšlija na engleskom jeziku, intervju je
rađen za Ludus.
Lukac allows me to work in a way that no other Canadian director is
offering. He has spent his life developing his unique style of theatre
and I have been fortunate to be his main Canadian actor the past 14
years. His style has pushed me to develop characters using various
techniques such as: improve, clown, heightened energy, and character's
that bleed out of characters. Lukac introduced me to this style of
working and now I am an addict for this process.
Colin Doyle (one of the actors in the show) described acting with Lukac
is like "being shot out of a canon." Over the years we have continued to
flush out the possibilities and rules of his style and inadvertently we
have created a working language or shorthand between myself and Lukac.
The result of lukac's unique style and artistry he is able to draw out
my best performances.
" I guess that you had thought something about Serbia and Serbian
theatres and then you saw them. What is the difference between your idea
of Serbia and Serbian theatres and the reality of them?
I am thrilled with the enthusiasm and energy of Serbia and the Serbian
theatres. It was infectious from the moment we exited the airport, it
just seemed so alive. Our first stop was in Sabac and the fresh fruit,
food, climate, and city layout was just beautiful. The theatre has so
much character's and so do the people that work in the theatre.
In Sabac we stayed in a hotel just down the street from the theatre and
our first night we went for dinner, at the restaurant a piano player
belted out some Serbian music with such gusto and passion. People were
singing along and having a grand time, while cigarette smoke filled the
room. During our performance in Sabac we received a tidal wave of an
applause from the audience, which was the most enthusiastic response we
received on our entire trip. In Kragujevac, after the show we had the
chance to participate in a panel discursion and this gave us some
insight into the importance of theatre in Serbia.
People spoke so passionately during the panel. We then piled into our
travelling bus with clean laundry drying from the roof and we saw the
landscape which included the beautiful mountains in Uzice and we
performed at their theatre. The company members and actors really took
the time to meet with us and speak to us about the show, and once again
we were greeted with open arms. We finally ended up in Belgrade at the
National Theatre.
The National theatre is stunning and it was a proud moment for me to
perform in this space. It seems like the country in general supports
theatre and embraces bold choices in the arts. The people along the way
seemed to really connect with us and especially the irrelevance which is
displayed in the show. They continually supported our humor and
personalities and laughed with us along the way. Both theatre
professionals and public seemed to share a universal love for theatre.
People spoke their mind and it was a breath of fresh air as they really
seemed moved by our show. Wherever we went we were greeted with
receptions, flowers, food, drink and open arms. Thank you Serbia!
What didn't I ask and you want to say?
Thanks for your questions. I wish I had the chance to speak with you in
person. The comment I would add is my lasting impression from the tour.
The overall impact it had on me as a performer and as a person is
significant. The places we visited are much more connected than I
realized. For instance: we had a small cult following in London in which
we continually discussed art; we bowed to Gogol's statue with some
Russians in Moscow; and in Serbia Jelena Ivetic, that works for the
theatre in Sabac, cried when she dropped us off at the airport in
Belgrade. It seems that theatre has the power to connect people and that
language can often be overrated.
These connections and insights bleed into my personal experiences and
caged me as a person and performer. I want to thank everyone involved
and all our audiences. |
