|
Uz sve čestitke Vašem Preosveštenstvu, povodom jubileja, da li biste
rekli za Novine Toronto, ko je Vladika Georgije koji je pre tri decenije
preuzeo upravljanje Eparhijom kanadskom, a ko je Vladika Georgije danas,
posle trideset godina upornog istrajavanja u tom poslu?
I onda i sada - sluga Božiji, voljom Njegovom poslat na prostranu njivu
Gospodnju, shodno riječima Hristovim: "Idite po cijelom svijetu i
propovijedajte riječ Gospodnju..." (Mk. 16, 6). Još i sada sam, nakon
trideset godina, na istom zadatku, kao vojnik na straži.
Vladika Georgije, Patrijarh Srpski Irinej i Gojko Kuzmanović
Naravno, sve što vam se dešava, sve što vidite i
doživljavate, obogaćuje i mijenja vaše životno iskustvo, doprinosi da
stvarima možete da priđete na različite načine. Ali ono što je suština
čovjekovog pogleda na svijet, a time i misija na koju je pozvan, ostaje
nepromijenjeno ako je taj čovjek jaka ličnost. A to i jeste sama srž
naše vjere u Isusa Hrista, to da, uprkos svim promjenama oko nas i u
nama, znamo i osjećamo da je Hristos uvijek isti i nepromjenjiv. Zato On
i može da kaže: "Ja sam Put i Istina i Život" (Jn. 14, 5-6). Ono što je
u svojoj suštini nestalno, ne može da bude vrijednost kojoj težimo. Samo
u nečemu što je stalno i istinito možemo da učvrstimo sebe. A istina
jeste samo jedna. U toj istini gledao sam i ja da budem, i njom da živim
i radim sve ove godine.
Koliko ste po vašem mišljenju promenili svoju ili
našu Eparhiju i koliko ste se Vi promenili radeći na tome?
Došavši u Kanadu, shvatio sam da je moje da njivu neobrađenu treba da
obradim, da je moje da sijem a Božije je da učini da to što je posijano
rodi! Tim riječima me je ohrabrio tada i u Kanadu ispratio jedan od
umnih vladika Danilo Krstić. Ovih trideset godina pokazuje da je Bog bio
uz nas, jer rod je mnogostruk. Od ničega imamo nešto čime se, neskromno,
možemo pohvaliti i reći da smo od te stvarno neobrađene njive podigli i
odnjegovali krasan rukosad, jer je naša Eparhija danas jedna od
uglednijih u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Koliko sam se ja promijenio teško bi bilo odgovoriti. Nisam svoj stav i
način mijenjao. Ja sam se fizički mijenjao i vjerovatno se, tokom godina,
moja energija smanjila. Od mladog čovjeka postao sam ozbiljan, zreo
čovjek. Mijenjali su me ljudi i problemi sa kojima sam se nosio, ali to
je sada prošlost i ne bih o tome. Možda je važnije reći da je bilo u
vjeri čvrstih i uzornih ljudi u mojoj okolini, i mirjana i sveštenika,
od kojih se uvijek moglo nešto naučiti i koji su dali svoj veliki
doprinos ovome što je do sada urađeno.
 Koliko
su Vam u tome da izdržite na ovom poslu, pomogli i ko su bili Vaši
učitelji i Vaši uzori?
Načelno, tu je bilo Sveto Pismo i riječi Božije kroz naznačenje u njemu.
Neodvojivo od Svetog Pisma, jer je njime nadahnuta, stoji i bogata
svetootačka tradicija, dakle Sveti Oci kroz čija sam se žitija učio,
čije sam primjere gledao da prepoznam i primijenim u svom životu. A tu
su, kao prirodna karika u tom lancu, i moji duhovnici uz koje sam
stasavao - od Manastira Kosijereva, Preobraženja u Ovčar Banji, preko
Studenice, Ostroga i sve do moga matičnog manastira Tavne gdje sam
uzrastao pod nadzorom i dobrim savjetima vladike +Longina (Tomića).
Ne bih zanemario ni obrazovanje u Bogosloviji Karlovačkoj i na fakultetu
SPC u Beogradu, i kasnija, zanimljiva istraživanja na postdiplomskim
studijama u Engleskoj, ali to su ipak tek dodatne, dopunske vrijednosti
u odnosu na Riječ Božiju u Pismu i primjere Svetih Otaca i istinskih
duhovnika Crkve. Jer živjeti vjerom Hristovom može se samo cijelim bićem.
Obrazovanje jeste važno, intelekt nam jeste od Boga darovan i treba ga
uvijek usavršavati, ali to nije vrijednost po sebi, nego puni smisao
dobija tek u širem duhovnom okviru koji tim intelektom rukovodi.
Koliku su vam pomoć pružili ovdašnje sveštenstvo i
eparhioti koje ste ovde zatekli i koga bi istakli?
Naravno, blagodarim Bogu na pomoći ljudi koje sam zatekao u razbacanim i
međusobno udaljenim srpskim oazama u ovoj golemoj zemlji, posebno mojih
sveštenika kojih je tada bilo svega osam. Bilo ih je malo, ali bili su
svjesni svoje uloge, voljni da pomognu Crkvi a kroz to i meni, spremni
zajedno sa mnom na svaku žrtvu. Hvala im. Oni koji su još među nama su
sada u mirovini, ali njihova se uloga pamti. Kako da zaboravim dobroga
o. Mihajla Dodera, o. Miroslava Dejanova i naročito moga prvog sekretara,
o. Bogdana Zjalića, koji je u isto vrijeme bio pravi misionar i prešao
ogromna prostranstva započinjući crkveni život u mnogim parohijama u
Kanadi, od Kalgarija, Edmontona, Tanderbeja, Nijagare pa do Kičenera i
Okvila. Njih trojica će biti zajedno sa nama na proslavi ovog jubileja,
12. i 14. oktobra, i sad, poslije 30 godina.
Neki su se već upokojili u Gospodu posle uspješnog rada i velike žrtve
koju su dali: Proto Mirko Višnjić, proto Krsto Rikić i jedini monah tada
u Kanadi (koji je došao iz Istočnoameričke eparhije) Nikodim Pribojan...
Uz njih, naravno, pamtim i drage, sada počivše eparhiote koje uvijek
imam u svojim molitvama za upokojene: +Dr Jovan Jovetić i +Branko
Vučković, +Toša Klisurić, +Mirko i +Milka Milunović, +Marko Šćepanović,
+Dr Dimitrije Pivnički +Milovan Ratković +Ilija Vlašić...
Ko su danas ljudi na koje se oslanjate?
Neki su tu od osnivanja Eparhije: Gojko Kuzmanović, dr Milica Kvajić,
Jovan Vujasinović. Svojim djelom i primjerom vrlo brzo su privukli
cijelu plejadu novih ljudi koji su prišli i koji su do danas sa mnom:
Ilija Rakanović, Neđo Petković, Dragan Prostran, VićoČestić.
U poslednje vrijeme, Bogu hvala, ima ih obilje. Napomenuću samo
najistaknutije: Željko Čolaković, Blagoje Savić, Slobo Gojković, Dragana
Vujasinović, dr Goran Popović, Fransoaz Arsić, moji vrijedni i dobri
Nedeljko (Braco) Vujić sa suprugom Nadom, moj sekretar dr Davor
Miličević, komšija Majk Perkučin i niz drugih koje bi bilo teško redo-sledom
nekim nabrojati. Hvala im svima!
Naravno, bez rada mojih sveštenika ne bi bilo ni ovih ljudi da se nađu
kad je najpotrebnije.
Manstir Milton - Eparhijski dan
I tu se generacije smjenjuju i nadopunjuju. Evo, sveštenici koji su moji
ispisnici ili tek nešto stariji od mene, privode kraju svoj radni vijek.
Svako ko zna šta je otac Vasilije Tomić značio za crkvu u Torontu, a i
šire, s pravom će se zapitati, šta kad takav pastir ode u zasluženu
mirovinu? Ali i tu se Bog pobrine, pa pošalje dobre mlade ljude koji će,
nadam se, pravilno da stasavaju i vode svoju pastvu. Bit će dakle
zamjene i za Njega i za mene.
U ovom vremenu raznih duhovnih strujanja, širenja sekti i sujeverja sa
jedne strane i previranja u crkvenom telu sa druge strane, raznih
rasprava o novotarstvu, priča o mogućem prisajedinjenju s katoličkom
crkvom, a sve to uz strašni proces gubljenja Kosova, kako vidite
budućnost Srpske pravoslavne crkve i Eparhije kanadske?
Vremena su teška. Pored fizičkog gubljenja nekih teritorija u Otadžbini,
Kosova i Metohije prvenstveno, pa dobrog dijela Krajine (Like, Banije,
Dalmacije, nekada izrazito srpskih krajeva u kojima je srpski živalj
danas razređen), Slavonije i mnogih dijelova Bosne, gdje su raseljeni
ili prognani mnogi Srbi, u većoj mjeri je bolan gubitak na moralnom
polju.
Moral je srozan na najniže grane kroz nebivalu propagandu kojom se
veliča amoralan pristup svijetu i životu. Sveta vjera otačka u svemu
tome potpuno se unižava ili, u najboljem slučaju, izjednačava sa vjerama
(sektama) drugih naroda. Sve se to, neminovno, preliva i u Crkvu, gdje
je posljednjih godina došlo do raznoobraznosti u bogosluženju. Pojedini
danas od svih briga i problema vide samo problem u kalendaru koji niti
jeste niti će ikada biti jedinstven. U sveopštem pometeniju, neki misle
da sa njima sve počinje. Uvodi se novi način misionarenja a zapostavlja
ono vijekovima osveštano svetooatačko predanje kojim su se ljudu
spasavali i krize prebrođavali...
Možda u ovoj našoj georgrafskoj skrajnutosti u Kanadi, pored tuge za
starim krajem koju nosi svaki pečalbar, ima i nekog blagoslova. Možda
nam je lakše, ako preprodimo to što smo okruženi strašnim promovisanjem
materijalnih vrijednosti, da izbjegnemo iskušenja kojima se može
zamutiti naš duhovni istočnik, naše sveto Pravoslavlje.
Gde vidite budućnost naše dece hranjene iseljeničkim hlebom i stasale
pod iseljeničkim nebom?
U očivanju jezika, vjere i svojih svetih amaneta. U držanju uz siguran
stub Svetootačkog predanja, sledovanja putu svojih prethodnika koji su
znali šta je činiti i kako i dušu i tijelo sačuvati i ime slavno
zadržati. Mi jesmo daleko od otadžbine, ali situacija da smo na rubu
nacionalnog i duhovnog opstanka nije nam nova.
Prisjetimo se samo da je i na svojim ognjištima, kroz duge i mučne
vijekove, valjalo "stići i uteći i na strašnom mestu postajati". Zato mi
jako smeta kada vidim da se naprosto utrkujemo da kažemo: "Asimilicija
je neminovna. Mi treba da se uklapamo u savremeno društvo". Treba da se
sjetimo da su Jevreji, i poslije 2000 godina izgnanstva, bez države,
rasuti po cijelom svijetu, sačuvali svoju vjeru, jezik i običaje. Ako
tako budemo činili, i Bog i blagoslovi naših roditelja i molitve
svetitelja biće nam u pomoći. Tako jedino možemo biti, kako kaže Sveto
Pismo, "so zemlji i svjetlost svijetu".
Ivana Đorđević
Foto: Novine Toronto
|
