| |
|
|
Linkovi
|
Kamera
Borisa Spremo
|
|
Srdjan Čolić: ptičar - šampion
Srdjan Čolić: ptičar - šampion
PTICE IMAJU DUŠU
Ptice su mi pomogle da se
oslobodim depresije. Što je više paziš i brineš o njoj, ona to osjeti i vraća ti
svojim veselim skakutanjima i svojom pjesmom. Samo zdrava i zadovoljna ptica
pjeva u kavezu...
Novine Toronto, br. 1487 -
Toronto, 4. movembar 2016. |
 |
Među srpskom dijasporom u Kanadi, Otavljanin Srđan Čolić je jedini
ptičar-šampion! Na nedavno održanom 57.- om kanadskom prvenstvu ptičara
u Ričmond Hilu, on je osvojio šampionsku titulu u uzgoju mešanaca -
takozvanih bastarda. Na izložbi je učestvovalo 97 uzgajivača iz čitave
Kanade, a bilo je izloženo 1380 ptica različitih vrsta. Sudije su bile
iz Evrope, SAD i Kanade.
Inače, ovo je Čolina, kako ga svi zovu, već druga titula na najvećem
kanadskom takmičenju ptičara. Prvak Kanade je bio i 2012, godine, takođe
u kategoriji bastarda. Da pojasnimo: bastardi se dobijaju ukrštanjem
divlje ptice sa kanarincem ili divlje ptice sa divljom pticom. Bastarda
nije nikako lako upariti, tako da mnogi ptičari ne uspeju u tome za
čitav period svog hobija.
 Za
Čolu tu nema nikakvih problema. Već punih 60 godina on zna kako treba sa
pticama! Posetio sam ga u njegovoj kući u Otavi, gde mi je u namenskoj
prostoriji za ptice pokazao neke od trofeja koje je osvajao na
takmičenjima uzgajivača kanarinaca u Torontu, Misisagi, Hamiltonu,
Ajaksu, Ričmond Hilu, Montrealu i Otavi.
Čola je bio vrlo uspešan ptičar i u rodnom Sarajevu. Bio je i
vice-šampion bivše Jugoslavije.(Na državnom prvenstvu u Novom Sadu
njegova ptica je imala isti broj poena kao pobednica, ali je ipak bio
drugi. Tako su sudije presudile!). Kaže da je u svom stanu prilikom
bežanije ostavio stotinjak trofeja, medalja i diploma koje je osvajao u
Sarajevu Banja Luci, Tuzli, Mostaru…
Čola je izdanak one stare sarajevske raje sa Grbavice, koje tamo sada
više nema. U srpskoj zajednici u Otavi, gde je sa svojom porodicom došao
1993. godine, on je poznat po svom britkom jeziku, neposrednosti,
direktnosti, duhovitosti, pronicljivosti i brojnim šalama koje često
pravi i na vlastiti račun! Čola od malena voli ptice. One su za njega ne
samo hobi, nego pasija i način ispunjenja života.
Kako je zapravo počelo Tvoje drugovanje sa pticama?
"Kad sam bio u prvom razredu osnovne škole, pronašao sam sakrivene
ljepke od starijeg brata i u svojoj bašti na Grbavici postavio ih na
suncokret. Kako sam sretan bio kada se štiglic (češljugar) uhvatio na
ljepak! Mislio sam da ću obradovati brata, ali sam od njega dobio
batina, jer sam štiglica onako sa ljepkom stavio u kavez! Da objasnim:
ljepke su tanke, obično brezove šipkice premazane istopljenom sirovom
gumom na koju ptica stane ili dohvati je krilom i zalijepi se pa ne može
da odleti.
 Ptice
pjevačice sam hvatao svakodnevno po baštama Grbavice, Ilidže, Hrasnice a
potom i po Glasinačkom polju na Ravnoj Romaniji. Kako se Grbavica
gradila, tako su se i ptice sve više pomjerale iz grada, pa smo ih
lovili po Humu, Rajlovcu, Neđarićima…
Najbolje mjesto za lov zvalo se Bare. To je bio prostor između
"Željinog" pomoćnog igrališta kraj radničkih naselja do Hrasna, a na
sjeveru do Miljacke. U tim baštama si mogao vidjeti sve naše ptice
pjevačcice, kao što su štiglic, hanefla, griling, calzl, mercajzl, fink,
merfink, gimpl, a gore više u brdu bilo je slavuja, crnoglavaca,
crvendaća i drugih".
Zašto si lovio ptice?
"Bilo je to među djecom kao neko takmičenje čija ptica ljepše pjeva u
kavezu, a na žalost, i da bi se imala i koja parica prodajom. Moram
priznati da sam i ja znao prodati divlju pticu, jer su bila teška
vremena, pa se nije dovoljno imalo.
Negdje prve polovine 1960-tih, dobio sam prvog kanarinca. Dao mi ga je
pokojni Miro Radonja, moja starija raja iz petog radničkog naselja. Sve
ovo što sam postigao je njegova zasluga. On je bio vrsni poznavalac
ptica. Na njegov nagovor 1963. godine sam se učlanio u ptičarsko društvo
na Marin Dvoru. Potom sam naručio za sebe prstenove i počeo aktivno da
uzgajam kanarince i sa njima učestvujem na izložbama. Da pojasnim, svaki
registrovani uzgajivač naruči svake godine prstenove koji se stavljaju
na nogu piletu, starom šest- sedam dana. Tu su sve informacije o
uzgajivaču i sve te informacije su bile registrovane u ptičarskom savezu
Jugoslavije.
Kao bastarder bio sam vrlo uspješan, jer sam uparivao štiglica sa
kanarinkom i hanefla sa kanarinkom. Neposredno prije ovoga velikog zla
što su nam napravili i bježanije sa porodicom, pustio sam oko 50- tak
bastarda. Ljudi su mi kasnije pričali kako su po Dobrinji za vrijeme
ratnog užasa u Sarajevu znali da uhvate moga bastarda, jer su imali moj
matični prsten na nozi."
 Nakon
tog dečačkog lovljenja ptica ubrzo si postao jedan od njihovih
najposvećenijih zaštitnika!
"1968. godine, u matičnom ptičarskom duštvu bio sam izabran za
predsjednika komisije za zaštitu ptica u prirodi, jer sam znao sva
mjesta oko Sarajeva gdje su se ptice ilegalno lovile. Mogu reći da smo
imali dosta uspjeha, tako da se broj prekršitelja znatno smanjio.
Ptičarima- bastarderima je bilo dozvoljeno da ulove po koju pticu i to
se moralo registrovati. Bilo je precizno regulisano, u skladu sa
međunarodnim propisima, koliko je ptičar mogao da drži ptica kod sebe i
u koje doba godine da ih lovi. Prije ovih mjera ptice su se lovile
čitave godine, znači i u doba parenja.
U narodu postoji izreka da ako si nekada u životu griješio prema nekome,
kad-tad ćeš za to da platiš. Za sve one prodate divlje ptice u mladosti,
ja sada skupo plaćam, kupujući ih po vrlo visokim cijenama i jako lošeg
kvaliteta. Nije mi žao, ptice su moja ljubav, a savjest mi je čista, jer
sam u to doba kada sam ih lovio bio dijete."
Uprkos mnogim teškim izazovima koje donosi imigrantski život,
ptičarstvom si nastavio da se baviš i ovdje, na ovom velikom, bijelom
Sjeveru!
"Dolaskom u Kanadu 1993. godine, odmah sam se učlanio u ptičarsko
društvo. Onako depresivan i u stalnom stresu zbog tragedije koju su nam
u Sarajevu montirali, saznao sam da ovdje nema štiglica. To je za mene
bio dodatni stres, jer nema više onoga što je bilo dio mene, dio moga
života. Kako u početku nisam imao dovoljno sredstava, jedan moj
prijatelj iz Montreala mi je poslao na poklon kanarinca i dvije ženke.
Već na prvoj izložbi u Otavi 1997. godine osvojio sam prvo i drugo
mjesto u bijelim kanarincima. Potom, prestao sam sa uzgajanjem
kanarinaca i odlučio sam da pređem na bastarde. Da bi to mogao, valjalo
je kupovati štiglice. 2001. godine kupio sam prvoga štiglica, koji se
ovdje uvoze i prodaju. Dobijam bastarde i 2002. godine osvajam prvo
mjesto na izložbi u Otavi.
Posljednjih 5 godina izlažem moje bastarde samo na Kanadskom državnom
prvenstvu odakle i dolaze ove dvije šampionske titule.
Interesovanje za ptice u Kanadi, kao i svugdje u svijetu, opada dolaskom
kompjutera i interneta, tako da ljudi provode dosta vremena pred
ekranima i nemaju vremena za hobi, pogotovo ova nova "Pokemon Go"
generacija. Meni je bio postao problem kako se riješiti mladih
kanarinaca, jer sam ih legao i po 100! Nisam želio da ih prodajem u
ZOO-butike za 25 dolara po komadu, a oni ih potom prodaju kupcima po
cijeni od 99 dolara. Radije sam ih poklanjao našim ljudima, nadajući se
da će se i oni zaptičariti."
 Nakon
šest decenija provedenih sa pticama, šta možeš da kažeš o tim divnim,
krilatim stvorenjima!
"Kao izbjeglici u Banji Koviljači, tamošnji ptičar mi je poklonio 2
kaveza sa 2 štiglica. Tada sam se stvarno uvjerio kako ptica ima dušu.
Kao da su znali u kakvom sam stresu i depresiji bio, pjevali su po čitav
dan, kao da su u prirodi. Čovjek koji mi ih je poklonio nije mogao da
vjeruje da su to te iste ptice. Satima sam sjedio ispred kuće, nijemo ih
posmatrao i slušao njihovu pjesmu, kakvu do tada još čuo nisam.
Apsolutno sam bio iskopčan od svih zbivanja i dešavanja oko mene. Ptice
su mi pomogle da se oslobodim depresije, jer imaju dušu. Što je više
paziš i brineš o njoj, ona to osjeti i vraća ti svojim veselim
skakutanjima i svojom pjesmom. Samo zdrava i zadovoljna ptica pjeva u
kavezu.
Nekada, iznad "Željinog" stadiona je bilo na stotine gnijezda hanefli
(konopljarki), slavuja i crnoglavaca. Danas gotovo nigdje ptice ni na
periferiji grada! Ptice nisu istrebljene. Ptice bježe što dalje od
ljudi! Ptice imaju dušu i osjećaj. One znaju da to više nisu oni isti
ljudi kao od prije pola vijeka. Ovaj novi svjetski poredak, visoka
tehnologija i grabež, oteli su ljudima i posljednji osjećaj za nešto
lijepo, za prirodu."
Bojan Ž. Bosiljčić
|
|
Oglasavanje Marketing
|
