Kasno ćAca na dijalog stiže

E sad stvarno ne znam zašto sam ovo napisao, moguće da je poslednje od ovih skoro tri stotine obraćanja našeg ćAce nekako uticalo da pomislim da on stvarno ima neki problem, tako reći dijagnozu vezanu za kašnjenja i odugovlačenja.

Pri tome uopšte ne pominjem onu njegovu prvu, glavnu dijagnozu, koja je iz dana u dan sve vidljivija, nego na jednu drugu, koja možda nije tako primetna, ali je ipak bolest. E pa ćAco, zakasnio si ovog puta na dijalog. I to više od devet meseci.

Ne znam da li ste čuli, ali postoji čak i Svetski dan prokrastinacije, ili te ćAcine dijagnoze odugovlačenja, i to je 25. mart. Iako je ova bolest, do sada ne baš mnogo poznata, jedna od onih u kojoj se mnogi prepoznaju i leče se, naš ćAca nikako da uoči simptome. Doduše, da su samo 20 dana ranije proglasili taj datum, da bude na njegov rođendan, možda bi i primetio.

Psiholozi su je definisali kao oblik patološkog ponašanja za koji je karakteristično odlaganje i odugovlačenje vlastitih obaveza bez nekog posebnog objektivnog opravdanja. Stalno odlaganje aktivnosti oni vide kao mehanizam pomoću kojeg se ti nesigurni ljudi bore protiv nervoze vezane za otpočinjanje ili završavanje posla.

E, pa ovaj naš ćAca oduvek nešto kasni. Toliko kasni, da mu je to postao način rada i života. Recimo, prvu pravu devojku je našao tek kad je već uveliko bio oženjen, kad je trebalo da od Šešelja on i Toma ukradu stranku, četrdeset dana se krio u mišjoj rupi do odluke. Ali to su ipak neke druge priče.

Ma nije nama problem ćAcin ljubavni život. A ni ovaj razvod sa Šešeljem i posle sa Tomom. Znamo da je nevoljen, i tu nema leka. Ali ovo njegovo stalno odlaganje početka neke aktivnost, završetak započetog ili donošenje neke važne odluke, baš utiče na celu državu.

Znaju njegovi saradnici i onu drugu dijagnozu, pa se plaše da ga podsete ili možda malo poguraju. Tako da iz teškoća ulazimo u probleme, jer se u ovoj zemlji ništa ne može završiti na vreme, energija se troši na prazne priče umesto na delovanje i to dovodi do stresa, osećaja krivice, gubitka produktivnosti, stvaranja krize, nervoze i pojave negodovanja i kod običnih ljudi.

Mislim, evo već skoro punih deset meseci ćAca odugovlači sa objavljivanjem kompletne dokumentacije vezano za pad nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu, a znamo da bi time prestali protesti, blokade, hapšenja, i to samo zato što naš ćAca ne može da donese tu odluku. Ili možda ne sme? Ali to je neka druga priča, više optužnica.

Sa druge strane, i kad konačno donese odluku, to je u najmanju ruku smešno. Recimo, sve njegove odluke o hitnom sazivanju Saveta za nacionalnu bezbednost, se redovno zakazuju za 5 – 7 dana, ili neki dan od nedelje.

Alo, šefe, da li si ti upoznat sa suštinom i značenjem reči „hitno“, „nacionalna bezbednost“? Ali džaba se priča ćAci. Kaže struka, ona psihološko-psihijatrijska, da je to duboko urođena trauma iz detinjstva, i da se taj strah i panika od donošenja odluka ne može lako izlečiti.

Ali da se vratimo na onaj početak, i trenutak kad se ćAca zadnji put uneredio, onako politički, baš kad je odlučio da pozove na dijalog. ćAca sad hoće na dijalog sa "budalama", "ustašama", "Šiptarima", "mamlazima", i to posle 13 godina? Šefe, nisi ti Markes pa da pričaš o „100 godina samoće“.

 Hajde da ti malo objasnimo. To sada što ti se dešava ide u četiri koraka: (a) moliš da razgovaraš, ali je već kasno; (b) molićeš da se formira prelazna Vlada, ali i za to si zakasnio; (c) molićeš da se održe izbori, ali rok i za to ističe za neki dan; i (d) molićeš da ti se dozvoli da napustiš zemlju, ali za to si zakasnio.

Zato ovaj ćAcin poziv na dijalog, više liči na neki epilog. Dal’ mu fali inspiracija za knjigu o obojenoj revoluciji, šta li je, ne zna se. Ono što je sigurno je da o bojama nikako ne može da priča čovek koji je zavio celu zemlju u crno. Zato ćemo ga obući u samo dve boje. Crnu i belu. I to na vertikalne pruge.

Danijel Dašić

.N.T.
Novine Toronto, broj 
2020
Toronto 
28. Avgust 2025.