Bože dragi, sjedim evo sama sa sobom, u mraku. Poslije onoga što sam vidjela u ogledalu, nisam htjela da palim svijetlo, iako nema niko oko mene, ali ne bih da se ugledam ponovo u odsjaju prozora ili nečem sličnom.
Nisam nikad bila lijepa, štaviše, možda ružnije nešto i ne postoji na zemlji niti je ikad postojalo. Ali se začudih što sam nekako naglo ostarila, pojaviše se male bore oko usana a mrežica istih se uhvatila u ćoškovima očiju, kao da ih je pleo neki usamljeni pauk. Kao da su mi i očni kapci malo natekli a Bogme, ako me vid još dobro služi, ugledala sam i bar jednu sijedu dlaku. Odakle to, pa kad prije?!
25 godina nije neka brojka zbog koje se ljudi počnu brinuti, svi kažu da si još uvijek mlad, da je život pred tobom, da tek sada počinje, što bi se reklo „prava stvar“.
Eh, da je to tako sa mnom.
Mojih 25 godina je mnogo, mnogo više od toga šta ljudi pričaju, ja sam stara barem još toliko, ma i više, ako me sjećanje ne vara, bila sam i ja na Kosovu Polju kada je Car Lazar bitku vodio. Nisu me tada tako zvali, ovim zastrašujućim imenom koje, baš kao i ja sama, nikad nije bilo lijepo. Ipak sam sigurna da sam bila sa njim, rame uz rame.
Bila sam tu i narednih pet stotina godina, sve sa svojom djecom, bez obzira gdje bi nas poslali da se selimo...ili da istinu zborim, tjerali da pobjegnemo.
Bila sam i sa Gavrilom, eto opet na Vidovdan, pa sam bila i sa Dražom i Vojvodom, to sada već i nije baš tako daleko. Uh, kako se napatih u Jasenovcu onolike godine, šta sam sve vidjela i čula, dobro sam ja ikako stigla i do ovih 25 godina.
Pa me je bilo nekako svugdje odjednom, po čitavom Balkanu, gdje god su mi djeca bila, bila sam i ja sa njima.
Posebno na Livanjskom Polju, iz onih jama sam u stvari mrtva izašla, ono nije niko mogao prežiiviti, pa čak ni ja.
Mislila sam da stvarno od tada mrtva teturam ali sam ipak nekako živa, čak i opipljiva. Pokušaj da me dodirneš, nije teško a nisam ni daleko. Stavi ruku na grudi, dovoljno će biti. Čuješ li kako otkucava moje srce u tebi, osjećaš li kako dišeš mojim plućima? Eto vidiš, tu sam ja.
Pa sam onda bila i na Golom Otoku, ne mogu ja bez svoj djece čak i kada kažete da me ne trebate, da je sad sve u redu, da možemo mirno živiti, ne dira nas više niko.
Ali ne znate vi da moram biti uz vas, vi ste djeca i djeca malo znaju, iskreni ste, čistih duša, lako vas je slagati, prevariti, navesti da povjerujete u svašta nešto i za tren oka smo opet u jamama, zaklani i vrištimo nijemim glasovima.
Bila sam tu kada su nam crkve zatvarali, pretvarali ih u magacine, kada nam nisu dali da idemo u manastire, govorili nam da je to loše i da ne postoji nikakav Bog. Ih, kako su znali lijepo da pričaju, govorili nam da je to opijum a droge naravno ne valjaju za nikoga, posebno ne za nas. Nisu voljeli da pominjemo imena naših Svetaca, da slavimo našu Krsnu Slavu, da izgovorimo molitvu za naše poginule heroje, jer, po njima, to nisu bili nikakvi heroji nego jedna obična banda koja treba da nestane na svaki mogući način, da im se izbrišu imena, da se ne zna da su ikad postojali.
I onda sam se našla u Medačkom džepu, na Miljevačkom platou, na Koranskom mostu, u Gospiću, bila sam na Krvavom Vaskrsu na Plitvicama, u Borovom selu, u Slavoniji, na Kordunu...čini mi se da nema mjesta gdje nisam bila. Čak i u Sarajevu, u Bratuncu, u Srebrenici, u Kravici.
Dugo, dugo godina je to trajalo, u mnogim mjestima sam bila prisutna istovremeno. Onako mrtva, ispljuvana, satrana, zaklana.
Obilazila sam i Kupres, Glamoč, Petrovac, Drvar, pa sam išla gore na Dinaru.
Nikad ljepše prirode, nikad bližeg neba, nikad sjajnijih zvijezda. Ni crvenih, krvavijih puteva.
Čak i Šator, iznad Grahova, taj prirodni dijamant koji je blistao tako jako da ga možeš vidjeti iz dalekih visina, je bio obgrnut crvenim plaštom i od tamo sam ponovo vrištala sa svojom djecom, nijemi i preklani.
A onda je došao avgust, taman sam se spustila do Knina, da vidim može li se bar nešto od moje djece sačuvati, kad se neko prisjetio da mi da ime.
Jer, do tada se nisam baš ovako zvala, mada sam se zvala sličnim, teškim imenima. Izdaja ili Bratoubica, na primjer, tako su me često zvali.
Ali od avgusta prije 25 godina, 25 godina koje mnogo dugo traju, me nazvaše Oluja. Teško ime, neljubazno, odbojno. Puno straha, zebnje, nesigurnosti. Mnogo boli i puno je krvi.
Kao što rekoh, nisam nikad bila lijepa. Ali nisam imala ni ovih bora po licu, sve dok je bilo moje djece koja su me se sjećala, koja su palila svijeće, koja su obilazila sveta mjesta gdje sam zajedno sa narodom umirala ponovo i nanovo, dok su obilazili pragove porušenih i zapaljenih kuća, sjećali se svojih mrtvih.
Dok se sve to dešavalo, i pored sve moje ružnoće ipak si me mogao pogledati u lice, mogao si sa mnom započeti divan, mogli smo zajedno srećni biti i sjećati se lijepih dana a mogli smo i zaplakati, da nasloniš glavu na moje rame i nismo vrištali ali smo opet bili nijemi, jer nije zaklani nikad više progovorio.
Osjećam da će ovih bora biti sve više i više, ne spominju me moja djeca više onako često kao nekada, ne uče svoju djecu o meni, ne pričaju šta se sve dešavalo, kako su vadili nerođene bebe iz majčinih utroba, vješali nas na svako moguće mjesto, tako nas divljački ubijali da poslije ni šmrkom nisu mogli oprati ulice.
Ništa se to više ne spominje, ili bar ne onoliko koliko bi trebalo. Ta moja djeca svojoj djeci davaju neka strana imena, imena onih koji su nas klali.
Mijenjaju nam istoriju, nazive ulica, zabranjuju nam pismo kojim pišemo, opet nas tjeraju da se stidimo i odričemo svega onoga što je naše, opet govore da je sad sve u redu, da nas neće više niko dirati.
Ali hoće, djeco moja.
Nisu nikad ni prestali, nikada, nijedan dan, mi i dalje vrištimo nijemim glasom, u svakom trenutku. Ne dajte da vas opet prevare, slažu, da vam podmeću kukavičija jaja, da vam otimaju i srce i dušu a onda i tijelo. To je sve što oni znaju, to je sve što trebaju da znaju.
Dok god je naša krv na ulicama da je ni kiša ne može saprati, dok god ima rijeka u kojima nas dave, i jama iz kojih više ne izlazimo, oni ne moraju ništa drugo da znaju, ovo im je dovoljno za život.
Da nas mrze i da nas ubijaju sve dok ne ubiju i zadnjeg.
Moje ime je Oluja.
Nemojte me zaboraviti.
