Stvarnost je lepa dok u njoj postoje ljudi koji nam, među ostalom, omogućavaju da uživamo u nekom drugom svetu, svetu mašte i stvaralaštva. Slati svetlost u dubine ljudskog srca, misija je umetnika.
Samostalna izložba, Ozrenka Mrkića, pod nazivom "Nekad mi je žao stvarnosti", biće svečano otvorena u galeriji “Srpske nacionalne akademije” u Torontu, 23. marta 2019. godine.
Pripreme su u toku, posla preko glave, ali i pored toga Ozrenko se rado odazvao pozivu za razgovor.
Slikarstvo je njegova suština, potreba i sredstvo komunikacije. U tim "vodama" se najbolje oseća. Ne želi da bude ograničen zakonima oblika i formi. On ne teži predstavljanju stvarnosti, nego stvaranju novih stvarnosti, samo njemu znanim.
Sve je počelo 70-tih godina, (imao je12 godina) i počeo da ilazi i istražuje noćni život Sarajeva.
"Sasvim slučajno mene su privukle sarajevske boemske kafane: 'Istra', 'Gurman', 'Lovac', 'Amerikanac' koje su tada bile sastajališta sarajevskih, a i jugoslovenskih boema i umjetnika svih fela. Ti ljudi nisu puno marili za pravila društva u kome smo živjeli i često bi, u trenutku inspiracije, priređivali raznovrsne "performanse"- recitovali svoju poeziju na stolovima prekrivenim kariranim stoljnacima, pjevali, crta-li portrete za "deca" loze.
Meni je ta atmosfera prijala i od tada sam se družio samo sa tim i takvim ljudima. Usput sam "gutao" knjige i stripove, slušao muziku i izgubio šansu da budem bilo šta drugo osim umjetnik.
Pokušao sam da idem drugim putem i skoro završio 2 godine prava ali sam se, srećom, "probudio", napustio to, upisao akademiju shvativši da ne mogu pobjeći od sebe. Nikad se nisam pokajao.
Umetnost je smisao tvog življenja. Razlog tvog postojanja. Kako se snalaziš u ovoj stvarnosti?
"Nekad mi je žao stvarnosti (...smeje se)
Umjetnost je azil i moj život bi bio prazan bez muzike, knjiga, dobrih filmova, moje i tuđe umjetnosti i naravno ljubavi kojom zrače ljudi oko mene…porodica i prijatelji. Stvarnost danas je drugačiji od stvarnosti u kojoj sam rastao, živio…prepuna je nasilja, nepravde, gluposti tako da sam ja, sada, čovjek koji je u strašnoj zavadi sa ovom i ovakvom stvarnošću".
Posle svega što si proživeo, kako je biti slikar u Kanadi ili kod kuće?
"Moje je mišljenje je da je razlika ogromna. U eks Jugi si dobijao šansu da izlažeš lokalno i internacionalno još kao student. Nakon studija dovoljno je bilo da postaneš član nekog od umjetničkih udruženja, što nije bilo strašno komplikovano, koja su ti omogućavala da pokažeš svoje radove.
Tamo su mnogi mladi, vrijedni, umjetnici dobijali atelje od države. Stari i vrijedni umjetnici su dobijali penziju nakon života posvećenog umjetnosti. Kad napraviš neko "sranje" svi su te opravdavali rečenicom: "Ma pusti ga - on je umjetnik". Kao da je cijelo društvo imalo razumjevanja koliko je to kompleksna profesija i koliko samopožrtvovanja, truda i energije zahtjeva bavljenje umjetnošću… čini mi se da je društvo cijenilo umjetnika i pomagalo mu da to postane i ostane.
Umjetnost ovde je prilagođena pravilima - gotovo kao moda. Usput je jako birokratizovana, usmjerena i otuđena od same sebe, posvećena novcu a ne ljudima, duhu i mašti.
Srećom, jer je umjetnost kao i ljubav neuništiva, još uvjek, i ovdje, možemo da vidimo mnoge, kvalitetne, umjetničke maštarije koje bude nadu".
Da li dešavanja u svetu imaju uticaj na slikarstvo?
"Mislim da da. Jer ono što se danas dešava u svijetu je djelo male grupe "ljudi", ako mogu tako da ih nazovem, koji odlučuju o svakom segmentu našeg života pa i o tome. Iza njih je čitava vojska ambicioznih poltrona gladnih brze i lako stečene love koji im podilaze prateći "glavne tokove".
Sve češće u uticajnim, državnim galerijama gledamo izložena oderana životinjska i ljudska trupla, video projekcije ispunjene nasiljem, performanse i instalacije sa nevidljivom estetikom praćene komplikovanim, gotovo ne-razumljivim objašnjenjem djela od strane umjetnika koje bi trebalo da "otvori oči" posmatrača. Ti i takvi radovi osvajaju nagrade i ti i takvi umjetnici dobijaju šansu da nastave da rade i izlažu to što rade. Umjetnost se više ne suprostavlja establišmentu - ona ga podržava.
**************
"Posle detaljnog sagledavanja izloženih slika, nameće se i misao i želja, da bi istinski ljubitelj savremenog slikarskog izraza mogao (i ako može sebi da priušti) trebalo bi da ima jednu sobu ili bar zid Ozrenkovih slika u svojoj kolekciji. Tek tako bi, posmatrač - kolekcionar, mogao da ima u vidu sliku koju Ozrenko slika, a koja nikako ne prestaje, u snažnim i primamljivo očaravajućim varijacijama, da sebe razvija u nedogled. Samo tako moguće je sagledati nedogled mašte kao jednu od strasti oslobođenih u vremenu koje živimo. Emocijom, bojom i majstorstvom slikarskog umeća Ozrenko Mrkić to nastoji da istraži i izloži za nas i u tome potpuno uspeva dajući prizorima mašte stvarnostnost ovekovečenu u slikanom prostoru".
(R. Gajić)
**************
Baviš se i pisanjem. Da li je i to jedan od načina da napuniš dušu?
"Da jeste, za mene je pisanje ‘najteža’ umjetnost.
Pošto volim puno da čitam i pošto su pojedine knjige i pisci mnogo uticali na mene da budem ovo što jesam, nisam odolio a da ne pokušam da zapišem ono o čemu mislim i što osjećam…makar da probam. Još uvjek nisam siguran da li sam uspjeo da to ostvarim ali ta nedoumica mi nije umanjila uživanje u procesu".
Voliš muziku. Kako te i u kojoj meri inspiriše?
"Mnogo volim muziku i svaki moj dan je ispunjen muzikom… raznom - od Silvane do "Nirvane":-)
Ona me umiri, opusti, udalji od stvarnosti i obogaćuje ono što radim…uvjek nešto svira dok slikam.
Kako se snalaziš u 21. veku i u načinu života koji on nameće?
"Ne snalazim se baš najbolje. Usljed ovih tehnoloških promjena naš privatni život se ubrzano i konstantno i drastično mijenja… nema stajanja… svaki dan nešto novo čemu treba da se posvetiš, da naučiš, da potrošiš svoje slobodno vrijeme… hvata me vrtoglavica od te brzine.
Čini mi se da to prilagođavanje tehnologiji oduzima vrijeme koje možemo provesti sa porodicom, prijateljima, sa samim sobom ili u prirodi. To mi je postalo malo dosadno. Više se priča o tim tehnološkim novotarijama nego o emocijama, razmišljanima. Ljudi se zaljubljuju u svoje telefone. Priključili smo se na struju a izgubili kontakt sa ljudima. Mnogi misle da je "tvitovanje" sa Trampom sloboda, uspjeh i izbor. Misle da su im prijatelji svi oni koji kliknu "like" na njihovom "facebook"-u.
U jednom razgovoru sam o ovome, na ovaj način govorio i moj sagovornik je ove, nama nametnute promjene, nazvao evolucijom kao da ne zna da je evolucija prirodni proces. Mene to sve malo plaši i rastužuje".
Obzirom da voliš fotografiju, da li misliš da je i fotografija postala komercijalizovana i u velikoj meri zavisna od savremene tehnologije?
“Ljudsko oko” je sve manje važno, sada se svi bavi fotografijom.
" Fotografijom se amaterski bavim, ali volim da uživam u dobroj fotografiji. Ja mislim da je fotografija napredovala sa novim tehnologijama. Povećao se broj dobrih fotorafija i sve više ljudi uživa i bavi se fotografijom. Čini mi se da su i, po cijeni, današnji aparati pristupačniji običnom čovjeku. Ja sam posebno zaljubljen u "photoshop" i njegove kreativne mogućnosti.
U posljednjih 15-tak godina zahvaljujući "photoshop"-u napravio sam stotine digitalnih radova koje nažalost nisam imao priliko do sada da pretvorim u izložbu".
**************
Ozrenko je Akademiju Likovnih Umetnosti završio u Sarajevu, u klasi profesora Ljubomira Perčinlića. Odmah nakon akademije bio je primljen u ULUBIH (Udruženje Likovnih Umetnika BiH), ULUJ (Udruženje Likovnih Umetnika Jugoslavije), i kao član tih udruženja učestvovao je na mnogobrojnim grupnim izložbama u zemlji i Evropi. Istovremeno, bavio se i primenjenom umetnošću: proizvodnjom i distribucijom nakita, proizvodnjom lampi tehnikom američkog vitraža, uređivanjem enterijera, scenografijom na televiziji i u pozorištu, kao i ilustrovanjem školskih udžbenika.
**************
Koji je način, po tebi, da u ovim vremenima nađeš mir i budeš ono što jesi? Da li je za to potrebna hrabrost, mudrost ili nešto treće?
"Čovjeka koji poznaje sebe ništa neće sprječiti da bude to što jeste. Međutim današnjem čovjeku je teško da dopre do samoga sebe. Nije to ni jednostavno. Svi nas oblikuju - roditelji, učitelji, društvo, mediji, te mnogi ljudi, umjesto svog, žive neke usvojene; filmske, knjiške, internet živote…glume život. Ali da ne davim previše i odgovorim na tvoje pitanje: potrebna je i mudrost i hrabrost i sreća i iskustvo i ljubav…
Kažu da se jednostavnost u umetnosti postiže spontano, dok se približavamo stvarnom smislu stvari. Šta je po tebi ispunjen život, život za kojim kada se okreneš si zadovoljan jer znaš da si sa razlogom ovde?
"Tvoj život :
Ne šalim se…nema formule osim da moraš voleti svoj život… opraštati sebi greške, opraštati drugima greške…mjenjati se… smijati se…
voliti(se)…plakati…ne osvrtati se iza sebe… zaboravljati ružno… klanjati se prirodi.
Da postoji iole ozbiljan uticaj nas samih na naš život - možda bi postojao i odgovor na tvoje pitanje. Evo vidi sve nas. Gotovo svi smo živjeli po nekoj tamošnjoj, tadašnjoj "formuli života": uči i završi školu, oženi se/udaj, izrodi i odgoj djecu, kupi plac na novom groblju i čekaj gospođu smrt da dođe po tebe i nježno te povede u vječnost…kad odjednom "bum/ tras na sav glas" - ostadosmo bez zemlje, bez porodice, bez prijatelja, bez budućnosti… zabezeknuti…prokleti…prognani…sami.
A sada, nakon 20-tak godina, kao da se to nikada nije dogodilo, kao da je to bio ružan san”.
Ivana Đorđević
Izložba je otvorena do 7 aprila 2019.
