Saša Mićković - Laureat

Godišnja nagrada Opštine Rača

Opština Rača, koja se nalazi u srcu Šumadije, svake godine dodeljuje zaslužnim građanima iz različitih oblasti ugledno priznanje koje se zove GODIŠNjA NAGRADA OPŠTINE RAČA. Ova nagrada obuhvata više sfera i radnih polja, a to su: književnost, humanitarni rad, privreda, prosveta, medicina... Ove godine nagrade za pregalački trud na umetničkom polju, književnom i poetskom, dobili su Saša Mićković i Budimir Stefanović. Oni su članovi Književnog kluba „Radoje Domanović“ iz Rače. Tim povodom razgovoramo sa Sašom Mićković.

Saša ova godina je nekako posebna, kao da se sonet probio uz Vašu pomoć, pa su pristigle nagrade samo logičan sled.
"U maju 2016. sam dobio književnu nagradu „Pesnička hrisovulja“ koju dodeljuje Srpska duhovna akademija u Paraćinu, ali nagradu koju sam dobio u mom zavičajnom mestu, svakako ću svrstati među najveće i najdraže. Mnogi umetnici stvaraju tokom celog života, a priznanja iz njihovih mesta izostanu, jer retko ko bude priznat u sopstvenoj sredini. Ja sam imao sreću i čast da ljudi koji trenutno odlučuju o nagradama, nekako prepoznaju taj moj trud i ambiciju, angažovanost, tako da su me veoma obradovali proglasivši me laureatom. Napomenuću da je moj stric Radmilo Mićković već dobio istu nagradu pre par godina, tako da smo on i ja doneli dva bitna priznanja u našu umetničku porodicu. Obezbedio sam posebno mesto na kome će stajati ovaj krasnodar. Moji planovi su da sada uradim trilogiju ljubavnih pesama, dakle tri knjige od po 70 stranica, a kasnije bih sve tri zbirke svrstao u jednu od preko 200 stranica. Mislim da će te knjige kada ih budem završio, biti lep poklon Rači, i da ću građanima znati da se odužim na pristojan i nadahnut način".

Saša, da se prisetimo početka nastajanja soneta, nije bilo tako davno.
"Kada sam uradio prvu zbirku poezije (Jastreb u oluji, 2011) nisam ni slutio da ću se u ovolikoj meri posvetiti stihotvorstvu, a kamoli da ću dobiti i neke nagrade. U 2016. godini su mi pristigla čak dva laureata, za mene neočekivana. Sada mi je poezija postala neizbežna i stvari se odvijaju same od sebe. Osećanja su zbog nekih nagrada često pomešana, ali svakako da su sreća i ushit preovladali mojom dušom. Često mi ljudi čestitaju, prepoznaju sonete koje pišem i to me posebno raduje i nadahnjuje. Mada, kada ostanem sam u sobi, okružen knjigama i tišinom, ponekad finom muzikom (Masimo Savić i Šopen su mi trenutno omiljeni), onda sve te skrivene emocije i isplivaju polako na površinu. Nisam sklon javnom prosipanju emocija i uglavnom ih čuvam za neki ušuškan deo duše i za drage ljude, prijatelje, ali u pesmama koje pišem možete otkriti mnogo detalja o meni, o mom životu i emocijama, jer ne lažem kroz poeziju. Čitaje pesme i upoznaćete mene..." 

Književni angažman Vam je povećan, aktivnost na društvenim mrežama je postala ultimatum, ali uvideli ste potrebu za otvaranjem elektronskog časopisa.
"Časopis Umetnički horizont se za sada radi u elektronskom izdanju, a čitaoci ga mogu pratiti na sajtu sasamickovicpoezija.weebly.com i do sada su urađena tri časopisa. Izlazi jednom mesečno i već se oko njega okupio veliki broj ljudi. U narednom periodu, kada obezbedim sredstva Umetnički horizont će se raditi i u štampanom formatu, tako da će biti dostupan i ljudima koji ne koriste internet. 

Moj motiv za osnivanje i uređivanje ovog časopisa je to što u njemu mogu objavljivati mlade ljude koji su tek uplivali u svet književnosti, a pored njih uvek objavim i afirmisane pisce, antologijske i one koji nisu više na zemlji. Svako dobije svoj prostor i to mi je cilj – ravnopravnost afirmišanih pisaca i onih koji tek pristižu na scenu. Moj glavni saradnik je Radmilo Mićković. On i ja uređujemo kompletan časopis, od proze, poezije, preko satire i aforizama. Mislim da je veoma bitno da pisci svoje radove objavljuju u časopisima, novinama, listovima, na sajtovima i blogovima, jer na taj način testiraju sebe, talenat i književno delo koje su sačinili. Onda lakše mogu osetiti koliko su prihvaćeni kod ljudi i gde greše, a gde čine dobre i lepe stvari. Dakle, časopisi i listovi su odlična uvertira za knjigu. Kada pisci objavljuju u časopisima, onda su u velikom tiražu dostupni čitaocima i lakše plasiraju svoje radove ljubiteljima književnosti. Tako se naravno kroz duži vremenski period stvara i čitalačka publika. Kada je pisac aktivan na društvenim mrežama, sajtovima, u časopisima, leksikonima, onda on polako ulazi u svaku poru društva i ako njegov rad vredi, biće pre ili kasnije prihvaćen, uz nemerljiv trud. 

Sajt na kome možete pratiti Mićkovićevu poeziju je: 
sasamickovicpoezija.weebly.com   

 

HIMNA NEROĐENOG DETETA

I

Ne poželi ove uzdahe da čuješ,
kad iz očnih duplji suze mi poteku.
Plod svoga stomaka Majko čim otruješ,
mrtvim te rukama obgrlim daleku!

Mogao sam biti Čovek da me slave,
ubila mi klicu – oprostila duša.
Usiljenom smrću čedo obezglave,
a u krvi tvojoj lik mi se penuša!

Strepiš li od noći koje tek dolaze,
pomisliš li plašna; otvaram ti vrata.
Grob ti Majko nemam, anđeli me paze,

odrekla se mene – sad jeza te hvata.
Ako ti se suza dnom očiju zgusne,
to moja te duša patnjama zapljusne!

II

Kad upališ sama sebi zadnju sveću,
i misli ti navru, kajanja što more,
Majko i sto puta zbog tebe umreću,
ali da nebesa ljubav nam razgore!

Ja sam izvor sreće, svemirske lepote,
svi na kraju budu u mom Carstvu gosti.
Ti ne brini ja se molim za grehote,
pogledaj nju Bože, Majka je oprosti!

A kada smrt stigne do predvorja tvoga,
ostarelom licu tražićeš spasenje.
Jednom si u meni uništila Boga –

u kajanju traži svoje ozdravljenje.
Ja Majko opraštam suludo zlo delo,
al' je teško duši kad nema opelo! 

N.N.
Novine Toronto, broj 
1485
Toronto 
21. Oktobar 2016.