Uroš Stevanović o srpskom inatu

Činio je čuda sa kragujevačkim Radničkim, juniore Srbije vodio do titule prvaka sveta, bio pomoćnik velikom Dejanu Saviću u najtrofejnijem periodu, kada je osvojeno prvo olimpijsko zlato, a opet malo je onih koji su slepo verovali Urošu Stevanoviću i koji bi stavili ruku u vatru da će napraviti rezultat zbog koga mu sada svi skidaju kapu.

Olimpijsko zlato, treće uzastopce za Srbiju, i to posle smene generacije i prolaska kroz krizni period. Uzdrmani tim stao je na noge, a zatim i na najviši stepenik pobedničkog postolja. Za godinu i kusur dana Uroš Stevanović je postepeno transformisao ekipu, dodavao delove koji nedostaju i sklopio šampionski mozaik. Poduhvat za pamćenje, za sva vremena.

Tvorac najsjajnije medalje je po povratku u Srbiju za Mozzart Sport analizirao Olimpijske igre u Parizu, dotakao se Novaka Đokovića i njegove pomoći, uloge Hrvatice u stručnom štabu, vanvremenske fotografije Dušana Mandića, antologijskog gola Nikole Jakšića, ali i govorio o neuspelom pokušaju povratka Andrije Prlainovića u državni tim. Malo je nedostajalo...

Doček i izlazak na balkon nije Vam prvi, takođe ni prvo olimpijsko zlato. Bili ste pomoćnik Dejanu Saviću u Rio de Žaneiru, ali kakav je osećaj kada kao prvi trener povedete Srbiju do vaterpolo Olimpa?

“Tek sada shvatam kolika je euforija zavladala među ljudima, koliko se zapravo olimpijski turnir pratio i koliko je ljudima stalo da napravimo rezultat. Svima onima koji su navijali u Parizu, kod kuće ispred televizora, koji su bili ispod balkona i napravili neverovatan doživljaj. Za to se živi, to treba doživeti“, izjavio je Uroš Stevanović.

Na putu do olimpijskog zlata su vas pratile brojne nedaće, ali i srpske vaterpoliste tokom trogodišnjeg ciklusa. U kolikoj meri su izostanci Nikole Jakšića u Splitu i Dušana Mandića u Fukuoki uticali na to da rezultati ne budu zadovoljavajući i kada ste shvatili da je ovaj tim ide u pravom smeru?

“Kada su mi ponudili da budem selektor, nisam mogao da biram. Možda samo jednom stigne poziv Srbije, mora da se prihvati. Takođe, nisam ni pomislio da će put biti ovakav, ali sam verovao da imamo kvalitet. I da imamo pravi tim, sposoban za dobar rezultat. Da li ćemo doći do olimpijskog zlata – nisam bio siguran. Ali, jesam da ćemo biti u borbi za njega. Kako su se stvari slagale oko tima, bio sam sve uvereniji. Želim još jednom da podsetim da Nikola Jakšić nije igrao u Splitu, a svi znamo ko je, šta je i koliko je značajan za igru Srbije.

Zatim, na Fukuoki, koja je bila prvo moje takmičenje, Dušan Mandić nije igrao. Obojica su u top tri igrača na svetu, sa njima i bez njih koncepcija igre je drugačija, i tek na Evropskom prvenstvu u Zagrebu smo imali kompletniji sastav. Nikola Jakšić je izašao iz povrede i tek je 2. ili 3. januara maksimalno odradio treninge. Tada se videlo da ima pomaka, da idemo napred, i taj poraz od Mađarske u četvrtfinalu, kao i onaj od Hrvatske u Dohi, bili su nam preko potrebni da bismo ispravili greške i rešili probleme.

Već u Dohi sam bio siguran da ćemo na Olimpijskim igrama biti konkurentni, jer tada smo ispali od svetskog prvaka. Promašili smo dva peterca u poslednja tri minuta. Imali smo očajnog igrača manje i Filipović je imao samo tri odbrane. I pored toga smo bili u igri do kraja i to nam je bio pokazatelj da smo na pravom putu.

Kada se uporedi ova igra u četvrtfinalu, polufinalu i finalu, plus Francuska i pojedini segmenti utakmica protiv Španije i Mađarske, sa onim od pre, isključujući Dohu, vidi se razlika. Stvari koje su se dešavale, to što nismo uvek imali sve igrače, uticalo je na ekipu. Ostavilo je traga. Ne može da se ne odrazi. Kada su Dušan Mandić i Nikola Jakšić imali probleme, uticalo je to na ceo tim i dovelo do toga da ne napravimo rezultat ranije. Hvala Bogu sve to smo iskoristili na najboilji način za ovo što nas je čekalo u Parizu”.

Igrači su bili mirni i posle poraza u grupi, nije delovalo kao das u ih poremetili, izbacili iz šina. Šta se promenilo u odnosu na prethodni period?

“Nije nam se menjao ni izgled lica, ni atmosfera unutar tima kada smo pobeđivali Japan i Francusku ili gubili od Australije, Španije i Mađarske. Bio je totalni fokus, sve se videlo u pogledima igrača. Momci nisu izlazili, nije izlazio ni stručni štab iz sela. Nismo išli da gledamo utakmice, samo na televizoru u našim stanovima.

Većina je imala iskustvo sa Olimpijskih igara, oni koji su debitovali, na njih je to preneto. Samo su ušli u sistem ponašanja i prireme, koji postoji decenijama unazad. Dobro je da niko nije iskakao, slepo su se držali starijih momaka. Imali smo i specijalne pripreme za polufinale i finale, iskoristili smo neke stvari iz prethodnog perioda, igrači su lepo reagovali i dobili su motiv više, ali bih to, ipak, sačuvao za nas”.

Posebne pripreme su postojale kada je došlo do borbe za medalje, a imali ste i specijalnog gosta pre toga. Novak Đoković je posetio vaterpoliste tokom grupne faze, nije mu prvi put na Olimpijskim igrama, šta se dešavalo unutar prostorija u kojima ste boravili?

“Doživeli smo poraz od Australije, igrači su bili u stanovima. Imali smo kontakt sa ljudima iz Olimpijskog komiteta i rečeno nam je da je Novak Đoković dole, da je došao do naše misije. Upitani smo: ‘Da li bi značilo da dođe do igrača?’ Odgovor je mogao da bude samo jedan: ‘Kako ne bi?!’

To je bio pravi dar sa neba. Objasnio sam mu situaciju, šta nas je sve propratilo u najkraćim mogućim crtama u 30 sekundi, zvao sam Andriju Gerića da dođe kod nas, jer je bio kod igrača. Otišao je do igrača, bio sa njima 10 ili 15 minuta, izašli su ozarenog lica. Čak sam i ja odustao od motivacionog sastanka sa njima, koji sam imao u planu da održim, jer bilo je besmisleno i iluzorno da pričam posle njega.

To šta je on prošao u individualnom sportu, sam je na terenu, koliko god da ima podršku sa tribina i stručni štab… Neverovatan je, mentalna gromada, nismo ni svesni koju privilegiju imamo da živimo i gledamo u vremenu kada dominira.

Svaku reč koju izgovori je prava, nema tu greške, neverovatan je. Novak je i ranije imao konktakt sa našim momcima, i u Tokiju, i u Riju, pa i sa Olimpijskih igara iz 2012. godine. Znao je i ranije sa njima da se zapriča i bude od pomoći. Samo ga slušaš i ostaneš zabezeknut”.

Srbija u Parizu nije važila za prvog favorite, malo ko ju je video pri vrhu, ali su igrači verovali da tamo mogu da završe ili bolje rečeno da ostanu i dokažu sebi da tamo pripadaju. Posle pobede nad Grčkom i pogotka Nikole Jakšića u poslednjoj sekundi samopouzdanje im je poraslo do neba. Jesu li tu definitivno prelomili sa sobom i probili psihološku barijeru?

“Videlo se u pristupu i igri da smo mi dominirali u elementima koji su jako bitni za tako velike utakmice, kao što su te sa Amerikom i Grčkom, kasnije i Hrvatskom. Rekao sam posle četvrtfinala i Grčke da je to jedina ekipa koju nisam želeo u toj fazi takmičenja, jer su nas porazili u Fukuoki u borbi za treće mesto, ali i u razigravanjima u Zagrebu i Dohi. I to prilično lako.

Gubili smo i trening utakmice sa njima u pripremi za Svetski kup u Los Anđelesu. Mi u tom trenutku nismo postavili sistem kojim možemo da igramo protiv njih i da se prilagodimo. Prava muška borba u četvrtfinalu, protiv tima koji je najzahtevniji za pripremu, reprezentacije koju nisam želeo u toj fazi takmičenja.

Mislim da smo mogli i ranije završimo, da ne dođe do te lepote i draži na kraju, koja je dobijena njihovim golom sa golmanom napred, a onda i pogotkom Nikole Jakšića za pamćenje, za TV špice, za sva vremena. Bila je to dodatna injekcija samopouzdanja za momke da izgledaju onako kako su izgledali kasnije. Oni su znali koliko vrede, kolike su nam mogućnosti, ali su dobili potvrdu.

Prevashodno su želeli da se dokažu sebi. Ne javnosti ili ne znam kome, nego sebi. Zainatili su se, želeli da dobiju potvrdu svoje vrednosti. To je prvo i osnovno. Izolovali smo se, želeli smo da mi budemo ti koji kreiramo mišljenje i atmosferu, a ne da drugi to čine umesto nas. Da sa strane ne mogu na nas da utiču, da neko određuje da li je nešto dobro ili loše. Momci su stvarno dobro reagovali u kriznim momentima, kao i u dobrim. Nisu nas poljuljale kvalitetne partije, gledali smo šta da ispravimo kako bismo bili bolji”.

Iz ove perspektive možda i jedna od najboljih Vaših odluka je imenovanje Nikole Jakšića za kapitena. Koliko se promenio, kako je taj potez uticao na njega?

“To što sam video kod njega, to sam njemu i rekao, a to je: Kada je postao kapiten reprezentacije Srbije, uozbiljio se u svakom smislu. U bazenu i van njega. Shvatio je ulogu kako treba, shvatio i koliko je to breme, da je kapiten instituacije kakva je vaterpolo reprezentacija Srbije. I ko je sve pre njega bio.

Znam da je bio u kontaktu sa prethodnim kapitenima, da se raspitivao kako i šta treba da radi. Imalo je to pozitivan uticaj na njega, pomoglo mu je da sazri, jer on je dete. Mada, nije ni dete, jer on ima tri olimpijske medalje, jedan je od najboljih igrača na svetu. Ali, ima još prostora da bude ozbiljniji i bolji”.

Na spisak od 13 igrača uvrstili ste dvojicu juniorskih svetskih šampiona. Jedan je golman Vladimir Mišović, a drugi Nikolin brat Petar Jakšić. Od leta će sa Vama sarađivati i u kragujevačkom Radničkom, trebalo bi u budućnosti da ima bitnu ulogu u reprezentaciji, kako ste zadovoljni njegovim napretkom i razvojem?

“Petar je iskoristio šansu, nametnuo se kroz igre za klub u prvom delu sezone, a potom i na Evropskom prvenstvu u Zagrebu i potom u Dohi. U potpunosti je zaslužio i opravdao poziv, mesto mu je bilo u 13 igrača. Već je tada pokazao da ozbiljnije može da se računa na njega, i sada i narednih godina.

Ali, na pripremama nisam bio baš zadovoljan sa njim, međutim, kako je odmicalo vreme, pogotovo na takmičenju, bio je sve bolji i bolji, sve zreliji. Još je mlad, 2001. je godište. Ima iskustvo starijeg brata, koji je još ranije ulazio u velike uspehe. Nadam se da će makar deo Nikolin dostignuti u igračkom potecijalu, kao i rezultatskom smislu”.

Petar Jakšić je neretko igrao pod opterećenjem, ali i ostali bekovi ili igrači koji su u datom trenutku bili zaduženi za protivničke centre. Generalno su sidraši zaštićeni kod arbitara. Bilo jedosta propusta i pogrešnih odluka tokom celog turnira, jesu li sudije najveća mrlja Olimpijskih igara u Parizu?

 “Kriterijum suđenja smo komentarisali pred Olimpijske igre. Posle utakmice sa Japanom sam spomenuo to, nisam želeo da se žalim i kukam, ali odnos isključenja protiv njih je nešto što mogu da razumem, sa čime mogu da se pomirim, jer mi smo veći i sporiji.

Ali, nije realno da Japan sa svojim stilom igre nema nijedan kontrafaul na utakmici. To već nije normalno. Sudijske odluke su uticale na celokupnu atmosferu na Olimpijskim igrama. Ne samo među timovima, nego i delegatima i ostalim sudijama. Pojedine sudije su izuzete zbog grešaka, zbog brutalitija u utakmici između Italije i Mađarske. Prvi put da je neko javno izrazio protest. Isplivali su svi problemi koji svetski vaterpolo ima oko kriterijuma suđenja, a u Parizu ih je bilo i pre te utakmice. Da ne govorim za prethodne godine”.

Na turniru je Dušan Mandić bio najbolji strelac sa 26 golova, imao je četiri pogotka više od drugoplasiranog Lorena Fatovića. Pritom, u polufinalu i finalu je dao samo jedan gol, što ne umanjuje sve što je uradio. A, jeste poprilično, jer i kada ga nije išao šut odvlačio je igrače, pomerao protivničku odbranu, pratili su ga čuvari po celom bazenu. Šta sve to govori o igri Srbije?

“Vanvremenska je slika Mande kako njih šestorica pokušavaju da ga blokiraju, fenomenalna, prelepa slika! Meni najdraža sa ovog turnira. Tu se vidi kolika je bila koncentracija na Mandiću, kakva je zver, ali se vide i naši napadački potencijali. On je iskoristio priliku da otvori prostor, pokazao je koliko je veliki igrač. Znao je da će pažnja biti na njemu, razvukao je odbranu, odvukao čuvare, prebacio je sve na sebe u polufinalu i finalu, i ukazao se prostor drugima, koji su to iskoristili. Pokazali smo kroz te situacije da smo tim i da smo u stanju da se prilagodimo svim situacijama tokom takmičenja”.

Vratili ste u reprezentaciju Nemanju Ubovića, Miloša Ćuka i Nikolu Dedovića. Imali ste još želja, ali ste u razgovoru za naš portal pre Olimpijskih igara rekli da nije pravi trenutak da ih otkrivate. Jeste li sada spremni da ih podelite?

„Koliko su značajni na Olimpijskim igrama u Parizu bili Nikola Dedović i Miloš Ćuk videlo se. Prethodno sam vratio i Nemanju Ubovića, a imao sam još želja. Imao sam i nekoliko nedoumica oko konačnog spiska. Ljudi znaju za onaj širi koji je objavljen na početku priprema, ali postojao je još širi od toga.

Morali smo da ga dostavimo i na njega sam uvrstio sve koje sam mogao. I Duška Pijetlovića, i Andriju Prlainovića, i Filipa Filipovića... U februaru sam, po povratku iz Dohe, zvao Miloša Ćuka, Nikolu Dedovića i Andriju Prlainovića da se vrate. Prva dvojica su prihvatila, na prvu loptu i Andrija, ali se kasnije predomislio. Zašto je to tako – ne zna. Ali, rekao sam mu: 'Sešćemo, pričaćemo'.

On je bio najsrećniji zbog našeg uspeha, bio je kao malo dete. Prvi nam je čestitao i posle Fukuoke. Želim da čujem zašto se predomislio, jer bi mu ovo bile pete Olimpijske igre. Žao mi je što nije bio tu, mnogo bi nam značio. On je čovek vaterpola, ma genije“.

Tim iz Pariza bi mogao da zaigra i u Los Anđelesu, praktično bi mogao da bude identičan ili da dođe do manjih korekcija. Postoji li spremnost kod svih igrača da nastave dalje, da budu deo reprezentacije i u narednom olimpijskom ciklusu?

“Povratak Miloša Ćuka i Nikole Dedovića je bio pun pogodak, doneli su nam to nešto što nam je falilo u Zagrebu i Dohi. Videćemo, mislim da su previše umorni i istrošeni, na nama je da ih zadržimo, da oni kroz rad u klubovima zadrže formu, i da nam u budućnosti pomognu. Kao što su sada. Ne verujem da će za dalje biti previše izmena, možda nekoliko juniora, ovim momaka koji su 2006. godište i vicešampioni su sveta.

Treba da se uključe, da se siprate i da se vodi računa o mlađim generacijama. Svi oni već treba da se spremaju za dalje da ne bismo Los Anđelesa, posle koga dolazi do veće smene generacije u odnosu na onu posle Tokija, dočekali nespremni. To je strategija i plan koji ljudi u Savezu treba da urade, eventualno i u dogovoru sa mnom, ako se budemo dogovorili.

Ovi momci koji su sada tu i u narednom periodu mogu da donose medalje Srbiji, možda i da bude kontinuiteta, a ne da bude praznog hoda od Olimpijskih igara do Olimpijskih igara. Da pokušamo da napadnemo evropske i svetske medalje”.

Ugovor Vam je istekao, pa se stoga nameće još jedno pitanje. Hoćete li vi ostati kormilar Srbije?

“Predsednik Viktor Jelenić, šef stručnog saveta Jugoslav Vasović i generalni sekretar Nemanja Marjan treba da sednu za sto i da naprave plan, da imaju viziju kako treba da se sve razvija. Ne samo senorska reprezentacija Srbije, nego i vaterpolo u našoj zemlji.

Takođe kroz mlađe kategorije i kroz klupska takmičenja. Kakvo je njihovo razmišljanje – saznaću kada se budemo videli.

Nadam se da će nam se razmišljanja pokopiti, jer već sada treba krenutu u pripremu za 2032. godinu. Ne za Los Anđeles, nego Brizbejn, treba dugoročno razmišljati, to je čitav process. Veliki problem jeste prelaz iz juniora u seniore, ali Savez tu ne može mnogo toga da uradi, ne može da utiče. Vodio sam 1999, 2001, 2003, 2004. godište, to su bilievropski i svetski šampioni, ali prelazak u seniorski vaterpolo nisu ispratili.

A, nisu ni ispraćeni, klubovi nisu u svakom trenutku mogli da imaju iskusne, starije igrače, uz koje će moći da uče. Ne samo stvari vezanih za vaterpolo, nego i one koje nosi život sportiste van bazena. Sve to zavisi od malo širih stvari”.

Kada ste stupili na selektorsku funkciju, kada ste nasledili Dejana Savića, jedan od prvih poteza bio je angažovanje Dajane Zoretić, kako bi bila unapređena fizička sprema i kako bi individualni kvaliteti igrača došli do punog izražaja. Rezultat u Parizu kazuje da je u tome uspela. Da postane deo Vašeg stručnog štaba pomogli su hrvatski centar Josip Vrlić, sa kojim je u vezi, te Vjekoslav Kobešćak. Kako biste ocenili njen rad?

„Tako je, rekao sam da mi je velika želja bila da Dajana Zoretić bude deo mog stručnog štaba, jer sam znao šta može da nam donese, i to se dalo videti. Uradila je neverovatan posao, doprinela je da igrači budu u najboljem izdanju za drugu nedelju, od četvrtfinala. Ovo je prilika da joj se još jednom zahvalim, sve najlepše o njoj. Nadam se da će i za sledeći olimpijski ciklus biti sa nama, ona je pun pogodak, kao i Andrija Gerić.

Hvala i Josipu Vrliću, koji je pomogao da bude deo našeg tima, takođe i Vjekoslavu Kobešćaku. Imao je samo reči hvale za nju. Isto tako ja imam za Josipa. Fenomenalan momak, pravi, na mestu. Čuli smo se tokom turnira, pričali posle finala, napravio sam i fotografiju sa njim i Dajanom. Divni su ljudi“.

Sa Josipom Vrlićem, kome ste bili trener u kragujevačkom Radničkom, razgovarali ste posle finale. Jeste li sa ostalim hrvatskim vaterpolistima?

“Pravi su sportisti, fenomenalni su. Zaslužili su tu medalju, nema nikakve greške. Sigurno će nastaviti niz uspeha, oni su evropski vicešampioni i svetski prvaci. To sve dovoljno govori o njima. Odmah posle utakmice su nam čestitali. Čestitao bih im na svemu što su pokazali na Olimpijskim igrama, ali na sreću mi smo bili spremniji na sve što nosi finale, zato smo i pobedili i osvojili zlato”.

Soba u olimpijskom selu, pa bazen. I obratno. Nije bilo skretanja sa zacrtane rute u Parizu, žalite li što makar malo niste osetili duh Olimpijskih igara?

“Imao sam sreću sa 29 godina, dok sam bio mlad i selektor Kazahstana, preko sportsko-tehničke saradnje sa Partizanom, da osetim duh Olimpijskih igara. Kazahstan je samim plasmanom ispunio ciljeve, pa sam sve spremio ranije. Kako su išle utakmice, imao sam više vremena. Kasnije sam hteo da gledam Novaka Đokovića protiv Del Potra, preskočio sam i rekao sebi da ću ići na neki sledeći meč, tako da nikada nisam uživo gledao tenis.

Žao nam je i sada kada smo ga gledali preko televizora u sobi na Rolan Garosu i videli sve naše sportiste na tribinama, bilo nam je krivo što nismo tamo, ali šta da radimo. Došli smo sa jednim ciljem i ispunili smo ga. Imao sam ranije priliku da gledam ženski rukomet ranije i drim-tim, vredi videti Kevina Durenta, Kajrija Irvinga, tu dominaciju fizičkim predispozicijama. Bilo je neverovatno, treba to doživeti”, završio je Uroš Stevanović razgovor za Mozzart Sport.

.N.T.
Novine Toronto, broj 
1935
Toronto 
23. Avgust 2024.