"Slikarstvo je opsesija - čarobno stanje koje čoveka dovodi u stanje da zaboravi na stvarnost i svijet oko sebe"(O.M.)
On kaže da je njegova umetnost bojeni zapis, svedočanstvo,komentar patetičnog haosa koji zovemo život. Kaže da je gledalac, hroničar tog defilea kreatura. Već godinama slika to pozorište društva gde se svi rezmeću svojom samoćom i originalnošću a, usput se, kako kaže, i sam sebi otkriva u svakoj novoj slici.
"Ja ne slikam nikakvim tajanstvenim talentom… nego svojim emocijama i inteligencijom, srcem i razumom, svim svojim duhovnim razvitkom," kaže naš sagovornik Ozrenko Mrkić, slikar i posmatrač.
Šta je za tebe umetnost življenja?
"Pa ti krenula sa najtežim pitanjem : -)
Moraću napraviti mali uvod da bi moj odgovor bio razumljiv čitaocima…
Mislim da čovjek nikada u dosadašnjoj istoriji nije bio izložen perfidnijim metodama okupacije uma i volje. Moderni način života (život u zlatnom kavezu) doveo je do toga da niko više nema vremena da se, bar malo, posveti sebi, svojim mislima, niti ljudima koje voli i poštuje, čak ni porodici.
Pomoću medija, vještački nametnute brzine življenja, nagomilanih "neljudskih" zakona i trčanjem za novcem, običnom čovjeku je ukradeno vrijeme a time i mogućnost da ozbiljnije razmišlja o prirodi, o životu, svojim potrebama i željama.
Jureći za novcem, izgubio je mogućnost da se druži i sa drugim ljudima razmjenjuje misli i ideje. Vrijeme je i nama postalo novac! Pristajanjem na takav život sam sebi, "naoružan" "američkim osmjehom" - gradi samicu.
Svakodnevno bombardovan pričama o stvarnim ili izmišljenim katastrofama, egzotičnim i novim bolestima, isprepadan u iščekivanju kraja svijeta, čovjek naprosto ne stiže da se pogleda u ogledalo i upita samoga sebe šta je to što on želi i šta je, uopšte, smisao njegovog postojanja.
Rješavajući nametnute, izmišljene probleme, kojima je ispunjen gotovo svaki trenutak u njegovom danu, on gubi mogućnost da se opusti, zaustavi. Pretvoren u "perpetum-mobile", nesvjestan svoje trošne konstitucije, izgara za "mašinu" koja buja sve veća, pohlepnija i gladnija, hraneći njenu maštu svojim neznanjem, neodlučnošću i kukavičlukom.
Ovo agrsivno nametanje i gomilanje pravila direktno utiču na slobodu misli i govora. Osamljivanje, udaljavanje ljudi jednih od drugih oduzima im mogućnost da se bolje upoznaju, razmjenjuju ideje i zajedno mjenjaju svjet na bolje. A svijet bi morao biti bolji od svijeta danas.
Većina ljudi, nažalost, nije ni svjesna ovoga o čemu govorim. Ja to vidim i ta privilegija mi je pomogla da odvojim bitno od nebitnoga. Zato je moj život vrlo jednostavan - imam sklonište, dom, porodicu, nismo gladni, okružen sam ljubavlju moje porodice i dragih ljudi, ponekad odemo na put - i to je to..."
Koji su to segmenti koji moraju postojati, koji čine jedan život svrsishodnim, ispunjenim, vrednim postojanja jedinke?
"Ljubav i sloboda; znanje; radoznalost i mašta su život. Nažalost lična sreća nije moguća izvan društva, a stvarnost je preozbiljna da bi se njome hranila duša.
Lijepo je rekao Andrić: "Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, i još čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje."
Kako na tebe utiče spoznaja samog sebe?
"Naše ja nije nepromenljivo. Svaki ga dan treba graditi i braniti, izvjesne osobine odbacivati, a druge stvarati. Biti neko, to je neprestano doznavati ko si, a ne - unaprijed to znati.
Nažalost, sam proces starenja donosi više pitanja nego odgovora. U tom procesu gubimo sigurnost mladosti tako da i iza pronađenih odgovora stavljamo znak pitanja…sigurni u svoje neznanje”.
U pomami za novim kretanjima u vizuelnoj umetnosti čini se da si ostao po strani i da se svesno tome opireš. Rekao si da ti je želja da budeš "skriven od oluje nebitnog". Kako, u stvari, ti doživljavaš umetnost?
"Za mene je umjetnost veliki izazov, duhovno putovanje i avantura koja nije izgubila poetičnost. Ja se bavim umjetnošću da bi nahranio tu neku svoju "kreativnu radoznalost". U umjetnosti ne može, valjda, da bude važnijeg zadatka nego što je iskazati sebe. Slikarstvo je i opsesija… čarobno stanje u kome čovjek zaboravlja na stvarnost i svijet oko sebe. E, ja u tome svemu - procesu i stanju - uživam i to je moj jedini cilj. Jako se radujem kada drugi to primjete i podjele sa mnom.
Moje su slike intuitivne, emotivne a ne spekulativno-analitičke i svim srcem se nadam da dočaravaju emocije koje kradem iz nesvjesnog".
Da li naziv "Kratke priče u bojama", na pravi način odražava suštinu onoga što će posetioci moći da vide na tvojoj izložbi 3. marta 2018. u galeriji SNA?
"Moji radovi mogu da se "čitaju" kao dnevnički zapisi svakodnevnice i sastoje se od bilježenja utisaka, misli, događaja. Ispunjeni su emocijama, čulima, pitanjima. Slike koje izlažem nisu istog formata, različitih su tema, drugačijeg kolorita - svaka je nekako za sebe. Zato mi se učinio dobrim naziv - "Kratke priče u bojama".
Ono što ja predstavljam na svim svojim izložbama, pa i na ovoj, nije kolekcija niti projekat koji povezuje sve izložene radove, nego je više protest protiv toga. Moj skromni, tihi protest protiv svega što se danas dešava u i sa umjetnošću…ne samo likovnoj. Nekad se uplašim da niko više ne voli umjetnost. Toliko je sve komercijalizovano i u službi biznisa.
Slika je da se gleda, tumači… da se s njom stalno komunicira, da se o njoj razmišlja i onda čovjek dođe do svog objašnjenja, drugačijeg od slikarovog… a onda se i to razmišljanje promjeni nakon izvjesnog vremena. Sve to zavisi od trenutnog stanja duha, raspoloženja posmatrača. Po mom mišljenju samo takve slike je vrijedno imati, jer neka dopadljiva scena "zaleđena" na platnu, lijepa ali prazna, ma kako majstorski izvedena, brzo dosadi u toj svojoj nepromjenjivosti, ne intrigira, ne navodi na razmišljanje i time postaje jedan obični ukrasni predmet".
Dok slikaš, šta je to što želiš da postigneš slikom koja je ispred tebe i koja će se pojaviti u galeriji?
"Većina mojih platna stavljaju na scenu mnoštvo ličnosti koje vam se obraćaju ili vam odgovaraju, koje vas izazivaju ili zabavljaju. Defilei kreatura, kao u nekom putovanju, uhvaćeni su na mojim slikama. Jedni se nameću drugi su skriveni. Gledalac mora da se zadubi, da se potrudi da ih sve pronađe, primjeti.
A onda ja ponekad sanjam o tome da ljudi, sa mojih slika mogu da nauče da primjećuju druge ljude, da se osvrnu oko sebe i primjete koliko smo različiti, interesantni, a ipak slični. Da osjete prisustvo drugih, onih s kojima djele vazduh koji udišu. Da među njima prepoznaju one koje vole i one druge. Da pogledaju oko sebe dok čekaju autobus, dok čekaju u redu za bioskop, u redu za utakmicu. Da ne ignorišu svjet izvan svog, privatnog, malog, skučenog…Svi su se sakrili u svoje male svjetove i vire iz njih kao uplašene životinjice".
Mnogi naši ljudi ostavljaju tragove i doprinose očuvanju naše kulturne baštine na ovim prostorima. Da li misliš da se naše postojanje prezentira i beleži na pravi način i u pravoj meri?
"Stara je istina da je kultura ogledalo u kome se ogleda jedan narod. E, meni se ponekad čini da smo mi naše ogledalo razbili prelazeći Atlantik. Ne mogu da verujem da poslije ovoliko godina i pored toliko uspješnih naših ljudi koji žive u Torontu i Kanadi, mi nemamo ozbiljan kulturni centar - prostor koji bi s ponosom predstavio sve ono što smo, kao narod, stvarali u prošlosti i stvaramo danas, kod kuće i u bijelom svijetu - našu kulturu i tradiciju. Ne mogu da vjerujem da državne institucije u matici ne čine gotovo ništa da se to desi. Kao da kriju od drugih onu našu ljepšu stranu. Kao da kultura više nije u modi.
Sve ovo što se pokušavalo do sada je za poštovanje, ali je malo i nedovoljno da bi se prestavilo bogatstvo koje imamo a krijemo".
"Tradicija nije u obozavanju pepela nego u primopredaji vatre"
Gustav Maler
Ivana Đorđević
Deo Ozrenkovih radova možete pogledati na njegovoj veb stranici:
ozrenkomrkic.freehostia.com
