Deset godina grupe "Orthododz Celts":
- prijateljstvo i avantura -

Kao da je juce bilo...

Prvi zvanican nastup beogradskog sastava "Orthododz Celts" bio je na Dan svetog Patrika pre punih deset godina - 17. marta 1993. U tadasnjim prostorijama Britanskog saveta u Knez Mihailovoj svirao je troclani akusticni sastav koji su cinili Ana, Lale i Dzekac. Drugari koji su irsku muziku svirali prakticno za svoj gros, ne razmisljajuci mnogo o eventualnoj karijeri. U stvari, u to vreme ludackog rata i ludacke inflacije, razmisljanje o karijeri ili planiranje iste bilo je izlisno. Ipak, deset godina kasnije izgleda kao da su "Pravoslavni Kelti" uradili vise na priblizavanju jedne prostorno udaljene kulture, nego sto to cine razne filantropske organizacije kojima je "priblizavanje kultura" profesija.
Takodje, kada se pogleda unazad vidi se i jedna respektabilna karijera, gradjena u najgorem mogucem vremenu - u vremenu mrznje, rata, nemastine... "Orthododz Celts" iza sebe imaju cetiri albuma i bezbroj koncerata, i za razliku od mnogih drugih muzicara i grupa na nasoj sceni neprestano su isli napred, menjali se, razvijali... Koncertima, koji nose vise "rok energije" nego mnogi klasicni rok koncerti, ucinili su neumesnim pitanje koje se cesto provlacilo u komentarima tzv. rok kriticara i drugih dobronamernika - "da li ima smisla svirati irsku muziku u Srbiji?" Zasto ne bi imalo, ako se to radi dobro i ako iz godine u godinu za to ima sve vise publike... Prica koja sledi je prica o deset godina "Orthododz Celts" -a" - o tome kako su se upoznali, sprijateljili i krenuli u avanturu... Prica nam je Aleksandar Petrovic - Aca Seltik, pevac, tekstopisac i jedan od zastitnih znakova grupe.
- U to vreme, pocetkom devedesetih, svi koji su ozbiljnije slusali irsku muziku u ovom gradu manje-vise su se poznavali. Izbor ploca i kaseta bio je ogranicen, pa je sve to sto je postojalo kruzilo gradom i tako smo se upoznavali. Ali, mislim da je jos vaznije bilo to sto smo se sretali u dresovima "Seltika"... Tada se znalo da taj drugi u dresu mora da bude fan...
Ukapirao sam da postoji bend, ali nisam znao vise od toga. Posto se te 1993. navrsavalo 25 godina od kako je "Seltik" uzeo Kup sampiona imao sam ideju da se tim povodom nesto snimi, da se vidi da "Seltik" ovde ima bar dva navijaca. Ispostavilo se da je bend, nevezano sa mojom pricom, trazio pevaca, tako da smo se nasli na pivu, u basti SKC-a, da se upoznamo. Posle toga su usledile probe i ispostavilo se da imamo postavu koja moze da funkcionise kao bend. Niko tada nije u glavi imao ideju o karijeri...

Moja prva svirka sa Keltima bila je 9. novembra 1993. - Night of Irish Sound - u Bunkeru, u Domu omladine. Bilo je oko stotinak ljudi - prilicno za potpuno nepoznat bend - a atmosfera je bila fenomenalna - skakanje, pevanje, polivanje pivom... U decembru smo imali jos jedan koncert na istom mestu i opet je bilo ludo. I tako je pocelo...
Zahvaljujuci tim koncertima ukapirali smo da kao akusticna petorka tesko mozemo da punimo vece prostore, publika je prosto bila jaca od nas. Tako je pala odluka da dovedemo klasicnu ritam sekciju.
Prvi album smo snimili ponajvise usled "pritiska" publike. "Ljudi su nas neprestano presretali pitanjima ""je l ima neka kaseta... je l ima bilo sta... kad ce da bude", tako da na kraju snimamo akustican album sa obradama. Tu se nasla i obrada "Seltikove himne", na koju sam jako ponosan. Mislim da je ranije nije snimio niko ko nije Irac.
Bili smo zagonetka za kriticare, nisu mogli da nas svrstaju u postojece kategorije. Ne samo sto smo svirali nesto sasvim drugo, vec je takav spoj instrumenata - violinu, harmoniku, frulu, bendzo, mandolinu, gitaru - retko ko imao na bini. Nismo imali ciljnu grupu, svako je mogao da bude nas potencijalni fan. Egzistirali smo uglavnom negde izmedju mejnstrima i andergraunda.
Kljucni momenti... Na drugom albumu su se usunjale dve autorske pesme "Drinking Song" i "Blue". Za prvu smo snimili i prvi spot, i ta pesma i dan danas izaziva posebnu vrstu euforije. To smo shvatili kao signal... Album je izasao 25. maja 1997, na tridesetogodisnjicu lisabonskog finala Kupa sampiona, kada je "Seltik" dobio "Inter" 2:1. Prostori kao sto je KST postaju nam tesni, a svirke van Beograda postaju mnogo ucestalije. U septembru 98. bili smo predstavnici SR Jugoslavije na GEA festivalu u Solunu, najvecem etno festivalu u Evropi te godine. Bilo je to divno iskustvo - prvi put nastupas na potpuno stranom terenu i dobijes fenomenalan prijem... Maznuli smo publiku "Anastasiji" koja je svirala na glavnoj bini... i na konto tog koncerta kasnije smo jos tri puta svirali u Solunu...
Pored toga sto je doneo postavu grupe koja je ostala manje vise nepromenjena do danas, treci album "Green Roses" (objavljen u krajem decembra 1999.) je doneo i jedan novi balans izmedju autorskih i tradicionalnih pesama - pola - pola. Snimljena su i cetiri spota, na Zapadu bi to bila cetiri singla, a to nije za potcenjivanje.
Te 2000. godine, zajedno sa drugim grupama koje su imale "konkretne poruke", svirali smo po gradovima gde inace nikad ne bismo mogli da sviramo. U Leskovcu, Vranju, Pirotu...na trgovima je bilo po nekoliko hiljada ljudi, a godinama pre toga nije bilo rok koncerata... Shvatili smo da postoji veliki broj ljudi koji nas slusa cak i tamo gde inace ne sviramo... To je bila velika satisfakcija.
18. novembra prosle godine izasao je cetvrti album "A Moment Like the Longest Day", napunilo se 10 godina. Presli smo veliki put od benda koji svira tradicionale do benda koji svira svoj materijal. Kao i svaki drugi naslov, i ovaj je simbolican - pogledas unazad, to je 10 godina, a opet si na pocetku... I posle svih tih godina, kao da smo juce poceli da sviramo. Jos je takva atmosfera i medju nama, i na koncertima...
Nemam logicno objasnjenje za to sto nam se desilo, za citav "pokret" koji se stvorio. Probe i koncerti za nas su bili izleti u neki poseban svet, daleko od inflacije, rata i ostalih gluposti... Jako volimo to sto radimo, sve vreme smo isli zajedno i sve to je teklo skroz spontano... To sigurno nije "cela istina", ali jedan njen delic svakako je i u tome...
P. Dragosavac

ANTRAFILE
Krstenje

Retke su grupe koje imaju tako dobro "saliveno" ime koje u samo dve reci precizno nagovestava sadrzaj. Kreativni lider grupe, violinistkinja Ana DJokic svedoci kako se i do imena doslo sasvim slucajno.
- Za taj prvi koncert imali smo audiciju. Slusale su nas dve gospodje iz Britanskog saveta - mi smo odsvirali svoje, njima se to dopalo i trebalo je zakazati koncert, a mi ne samo da nismo imali ime, nego o tome nismo cak ni razmisljali. Uglavnom, tu se slucajno zadesio i Vlada Calic, tekstopisac grupe "Roze poze". On je predlozio ime "Orthododz Celts", koje se meni nije odmah dopalo. Delovalo mi je rogobatno...

Slava
- Nismo imali velike planove, ali je taj 17. mart odmah prihvacen kao "vazan dan". Sveti Patrik postao je na neki nacin slava benda... I jedno od retkih pravila bilo je da se tog dana uvek svira u Beogradu.

Potrosaci stariji od 45 godina cine cetvrtinu muzickog trzista i ta kategorija "kupaca muzike" trenutno je u najvecoj ekspanziji

Neplanirani uspeh "saundtraka" iz filma brace Koen O Brother, Njhere Art Thou bio je, bez konkurencije, najvece iznenadjenje na americkom muzickom trzistu 2001. godine. Ova "retro" kolekcija ruralnog bluza, blugrasa i gospela, pored milionskog tiraza, nagradjena je i Gremijem za album godine, a nesto slicno ponovilo se prosle godine sa debi albumom Nore Dzons Come Anjay Njith Me.
Iako zanrovski pozicioniran daleko od trenutno aktuelnih trendova - "negde izmedju" bluza, folka, kantrija i "mekog" roka sedamdesetih - album objavljen za dzez-etiketu Blue Note, do sada je prodat u preko cetiri miliona primeraka i ubraja se medju najozbiljnije kandidate za ovogodisnje Gremije.
Kako, ako se dvadesettrogodisnja Nora Dzons ne obraca svojim vrsnjacima i mladjima (koji su najbrojniji "potrosaci" muzike), vec generaciji koja je bar desetak godina starija od nje, pa samim tim, po definiciji, za muziku vise ne mari previse? Ta zagonetka u poslednje vreme kopka brojne "ljude iz biznisa" u Americi. Odmah se, naravno, u pomoc zovu razne statistike i ispostavlja se da je odgovor vrlo jednostavan.
Podaci Udruzenja muzickih izdavaca Amerike ukazuju da potrosaci stariji od 45 godina cine cetvrtinu muzickog trzista i da je upravo ta starosna kategorija "kupaca muzike" trenutno u najvecoj ekspanziji. Sve je, znaci, demografija...
Uzimajuci u obzir takvo cinjenicno stanje, kao i "tuznu neminovnost" da se znatan broj mladjih kupaca gubi zbog siroko rasprostranjene razmene fajlova putem interneta, americka muzicka industrija sve vecu paznju poklanja "muzici za odrasle" - sto je siroka odrednica za "difuznu" ciljnu grupu u koju istovremeno ulazi vise generacija: od "bejbi-bumera" do tzv. generacije iks.
Neki "insajderi" muzickog biznisa stoga tvrde kako "muzika za odrasle" i nije definisana po onome sta jeste, vec po onome sta nije. A nije hip-hop i tehno. Jedina zajednica crta koja povezuje stilski veoma razlicite "muzike za odrasle" jeste vernost "tradicionalnim" instrumentima i ("blagi") prezir prema alatkama "novog doba" - sekvenserima, semplovima, laptop racunarima...
Zakljucak? Trenutno smo svedoci novog velikog jaza u popularnoj muzici, koji je uglavnom refleksija dubokog medjugeneracijskog jaza izmedju dece 20. veka i dece treceg milenijuma.
Stav prema novoj realnosti zavisi od "ideoloskog usmerenja". Stari rokeri, na primer, nece prihvatiti ni mogucnost da se hip-hop uopste nazove muzikom. S druge strane, postojece stanje se prihvata kao sto je, na primer, svojevremeno prihvacen Dilanov "bogohulni" prelazak na elektricnu gitaru: kao jedna prirodna faza u "evoluciji" popularne muzike. Po toj "skoli misljenja" i o hip-hopu ce se za desetak godina pricati u proslom vremenu i sa dozom nostalgije...
Gde smo mi u citavoj prici? Slicne tendencije - zamiranje klasicnog roka i ekspanzija hip-hopa - mogu da se primete i kod nas, ali neke dalekoseznije zakljucke je tesko izvoditi. Ovdasnje trziste jos je u praistorijskoj fazi. Kao u citavom drustvu, i na terenu "muzickog trzista" vlada zakon dzungle i sve statistike o prodaji ploca su sto posto lazne. Izdavaci i dalje kriju tiraze kao zmija noge (ili, pak, sami sebe piraterisu), a publicitet u ogromnom broju slucajeva blage veze nema sa "trzisnom vrednoscu" izvodjaca. Ali to je vec d(r)uga prica...
P. Dragosavac

ANTRAFILE
PLEJLISTA
Kako to u praksi izgleda da se zakljuciti na osnovu "plejlista" mreze radio-stanica Adult Album Alternative i Bilbordovih top lista "za odrasle" (Adult Top 40 carts). Na primer, u vrhu te top liste, pored Nore Dzons, ove nedelje nalaze se Avril Lavinj, Dikisi ciks, Santana, Seril Krou, Tori Amos, Bon Dzovi; to je kategorija u koju ulaze Buena Vista, Njhite Stripes, Pol Makartni, Elvis Kostelo... Sto ce reci - totalna eklektika.

SLIKA 1 - PROMOCIJA MONOGRAFIJE

PROMOCIJA MONOGRAFIJE "PROSVJETA" DR. BOZE MADJARA

"ZNANjE JE SVJETLOST"

21. februara, u petak, u organizaciji Srpskog dobrocinstva "Jovan Ducic" iz Toronta, proveli smo jedno divno i nezaboravno duhovno i patriotsko vece. U hramu srpske kulture u Torontu, u knjizari "Srbika" odrzana je promocija monografije DR. Bozidara Madjara "Prosvjeta" - Srpsko Prosvjetno i kulturno drustvo 1902.-1949. U prepunoj knjizari, promociji su prisustvovali clanovi ovog cjenjenog Torontskog drustva, pjesnici i stvaraoci, clanovi udruzenja knjizevnih stvaralaca "Desanka Maksimovic" iz Toronta, ljubitelji knjiga, poezije i proze, poznati poslanici kulture iz Toronta i drugih i gradova juznog Ontarija, Otave kao i predstavnici konzulata Srbije i Crne Gore.
Ovoj divnoj veceri i promociji monografije, prisustvovali su i clanovi porodice pokojnog Bozidara Madjara, supruga Mirjana i sin Bogdan, koji su takodje ucestvovali u prikazu knjige i odgovorili na mnoga postavljena pitanja prisutnih ljubitelja Bozidarevog djela.
Knjigu su predstavili i o njoj govorili profesor Stanko Perazic i novinar Slobodan Rundo.
Moto srpskog drustva "Prosvjeta" je bilo "Znanje je Svijetlost." Drustvo je unijelo znanje i svijetlost srpskom narodu u Bosni i Hercegovini, u prvoj polovini 20-tog vijeka. Hvala osnivacima i vjecni im pomen-zahvalni srpski narod.
Djelo Bozidara Madjara o istoriji drustva "Prosvjeta" je plod naucnog istrazivanja koje bi prilicnije bilo mjeriti decenijama nego godinama, rece u predgovoru ove znacajne knjige Dr. Milorad Ekmecic. "Prosvjeta" je pocela svoj zivot 1902. sa namerom da omoguci lakse skolovanje srpskih djaka, u jednom selja-ckom narodu koji nije imao socijalnu elitu, koja je taj zadatak mogla drukcije izvrsiti.
Drustvo je imalo zadatak da opismenjuje srpski narod, da stiti modernu prosvetu i neguje svoju kulturu. Drugi njen istorijski zadatak, koga su bili svjesni oni koji su drustvo stvarali, jeste potreba da se izgradi nacionalna inteligencija. Jer, sve sto se smatralo modernim i evropskim uvezeno je i dolazilo je iz razvijenih, nemackih delova Monarhije, urednici novina, stampari i lekari, pa i kucne pomocnice.
Drustvo "Prosvjeta" formirano je iz kruga srpskih intelektualaca Mostara, Sarajeva, Tuzle i Banjaluke. Ali sve glavne ideje, moze se slobodno reci da su potekle od srpskih Mostarskih apostola, Alekse Santica, Jovana Ducica, Svetozara Corovica i Atanasija Sole, Mostarskih "Gusala" i lista "Zora".
Ali 1902. godine najaktivniji u formiranju "Prosvjete" su bili: Dr. DJordje DJokic, Vladislav Skaric, Scepan Grcic, Dr. Kosta Krsmanovic, Dr. Risto Jeremic, Simo Markovic, Stevan Zakula, Dr. Dimitrije Nikolic, Dr. DJordje Vasiljevic, Antonije Vukovic, Luka Kalaba, Dr. Ljubo Markovic i Milan Cukovic. Kasnije se njima pridruzuju Petar Kocic, Dr. Uros Krulj, Dr. Milan Krsic, Dr. Savo Ljubibratic, Dr Pero Sljepcevic, Dr. Vladimir Corovic, Risto Radulovic i mnogi istaknuti Srbi intelektualci toga doba.
Srpska srednja klasa je odr-zavala i vodila drustvo, ona je bila najlepse gnezdo iz koga se izlegla srpska nacionalna intelegencija u Bosni i Hercegovini. Srpski intelektualci su bili najbrojniji i najvise emancipovani. Istorijski koren srpske inteligencije je u manastirskoj celiji iz srednjeg vijeka a od 18. vijeka tu ulogu postepeno preuzima crkveno-skolska opstina.
Knjiga Dr. Boze Madjara o srpskom kulturnom drustvu "Prosvjeta" je najznacajnije ostvarenje u istrazivanju nastanka i razvoja srpske inteligencije i ukupne kulture Bosne i Hercegovine, u poslednjoj deceniji.
Ovo stivo je oslobodjeno od ideologije i dnevne politike. Time su se vrijednosti teksta samo povecale.
Kako rece gospodin Zdravko Antonic u bibliografiji Dr. Boze Madjara moramo da govorimo o tri perioda njegova djelovanja, kao prosvjetnog radnika, arhivskog i naucnog radnika. Na svim ovim poljima on je zaorao znacajne brazde.
Monografija "Prosvjeta" je obradjena na hronolosko-problemski nacin, tj Dr. Bozidar Madjar je posebno obradio Austrougarski period, period izmedju dva svijetska rata i nakon drugog svijetskog rata, do zabrane 1949. godine.
U prvom dijelu "Prosvjeta" 1902.-1914., istrazuju se i sagledavaju prosvjetne prilike kod Srba u Bosni i Hercegovini nakon okupacije od strane Austrougarske monarhije 1878. godine. Uocava se i istice da su srpsko-pravoslavne crkveno-skolske opstine i srpska kulturna, prosvjetna i humana drustva, potpomognuta srpskom studentskom omladinom skolovanom u Becu i u Pragu, glavna izvorna osnova i poluga na koju se oslonilo Srpsko prosvjetno i kulturno drustvo "Prosvjeta". Tom formiranju posveceno je posebno poglavlje. Zatim slijedi obrada organizacione strukture prosvjete, nacina djelovanja, doprinosa skolovanju srpske omladine od 1902.-1914. godine, kao njenog rada na kulturnom i prosvetnom uzdizanju naroda, osvrt na "Prosvjetu" Biblioteku, publikacije i obradu ostalih aktivnosti. Iscrpno je obradjeno i finansiranje djelatnosti "Prosvjete" i nacin sticanja i upravljanja njenom imovinom. Medju imucnijim Srbima "Prosvjeta" je razvila srpski tradicionalni obicaj, da, ko god moze, materijalno pomogne svaku korisnu akciju poklanjanjem le-gata, upisivanjem za dobrotvore i utemeljace Drustva. Po pomoci pruzenoj "Prosvjeti" cjenio se ugled svakog imucnijeg domacina i stepen njegove nacionalne svijesti. Rijetko je koji imucniji Srbin sastavio testamenat, a da se nije sjetio i svoje "Prosvjete." O tome najbolje svjedoce podaci da je "Prosvjeta" od 1902.-1941. imala 68 legatora, 1173 dobrotvora i 8373 utemeljaca.
U svojim redovima "Prosvjeta" je osudjivala ekskluzivizam i sirila ideju demokratije i jedi-nstva, ali je i pored takve orijentacije ostala srpsko nacionalno kulturno-prosvetno Drustvo. Kada je "Prosvjeta" bila u najvecem zamahu svoga rada, usljedile su iznimne mjere rezima 1913. godine, a zatim Sarajevski atentat, prvi svjetski rat, u cijem sklopu se odvija raspustanje "Prosvjete", konfiskacija njene imovine i zatvori i sudske kazne vecine njenih funkcionera i pripadnika.
Drugi dio autorovog teksta posvecen je obnavljanju i dvadesetogodisnjem djelovanju "Prosvjete" izmedju dva rata kada su okolnosti za srpski narod u Bosni i Hercegovini bile bitno izmjenjene. Izlaganje o obnavljanju "Prosvjete" i njenih ljudi u Prvom Svjetskom ratu van otadzbine, a zatim na otkrivanje i prikupljanje njene materijalne i duhovne zaostavstine raznete i poharane u ratu.
Poslje 1918. godine, dolaze sasvim novi i povoljniji uslovi u kojima se odvija organizacioni i opsti razvoj "Prosvjete." Prika-zani su odbori i povjerenici "Prosvjete", rad Glavnog odbora, mjesni odbori, skupstine "Pros-vjetinih" organizacija, pomoc u skolovanju omladine i rad na privrednom uzdizanju naroda i narodnom prosvjecivanju, bibli-oteke, publikacije, opismenjavanje odraslih, skole za seoske domacice i omladinu, popularna predavanja, narodni domovi i skole. Drustvo "Prosvjeta" je radilo na povezivanju kulturno-prosvjetnih organizacija u zemlji, obiljezavanju znacajnih dogadjaja i licnosti, kao sto to danas radi Srpsko dobrocinstvo "Jovan Ducic" iz Toronta. Iz ovoga poglavlja se vidi da je "Prosvjeta", zajedno sa "Privrednikom", koji je do 1923. djelovao u Zagrebu, a zatim u Beogradu, bila glavna institucija preko koje su mnogi siromasni mladici i djevojke, upucivani na razne vrste skolovanja i koji su zahvaljujuci Prosvjeti, postali ljudi po mjeri srpskog naroda.
Kada je "Prosvjeta" bila u zenitu svoga razvoja, usljedio je Drugi Svjetski rat, i okupacija Jugoslavije. U takvim uslovima srpski narod nasao se bioloski ugrozen, a njegova "Prosvjeta" nasla se u potpunom sumraku. Jos u Aprilskom ratu 1941. godine ostecene su bombardovanjem najvrednije "Prosvjetine" zgrade u Sarajevu. 22. Jula 1942., raspustena je "Prosvjeta" i potpuno li-kvidirana njena imovina. Tako je grubom silom ponovo unistena jedna od najvecih tekovina srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Takodje, su nastradali najbolji "Prosvjetini" kadrovi.
"Prosvjeta" je ponovo pocela sa radom 1945. godine, ali njeni brojni istaknuti funkcioneri nestali su u surovostima rata i to je bio jedan od najvecih problema sa kojim se valjalo suociti. A da ne govorimo o njenoj ogromnoj imovini i respektivnom knjiznom fondu. Obnova "Prosvjete" probudila je samo za kratko vrijeme nade njenih prezivjelih clanova, i njihovih potomaka i drugih prijatelja, da ce ona i u novim uslovima raditi na kulturno-prosvjetnom i ekonomskom uzdizanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Pocelo se sa prikupljanjem podataka o ratnoj sirocadi, opismenjavanjem, sirenjem knjige u narod, skolovanjem siromasne omladine, ali je nova vlast smisljala razne nacine da ogranici rad "Prosvjete"u nacionalnim okvirima i da Prosvjetu pretvori u servis Narodnog fronta. Kada joj i to nije bilo dovoljno donijela je 1949. godine odluku o potpunoj zabrani "Prosvjete".
I ovom prilikom treba istaci da su Dr. Bozu Madjara priv-lacile i druge teme, kao na primjer: "Okupacija Bosne i Hercegovine 1878", "Ustanak Luke Vukalovica", "Stradanje Srba u Prvom svetskom ratu", "Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro - Ugarske uprave 1878-1918.
Objavio je i mnoge clanke: "Konvencija o polozaju pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, zakljucena 1880. godine izme-dju Austro-Ugarske carevine i Carigradske patrijarsije, "Trgovinsko-industrijska komora za Vrbasku banovinu u Banjaluci 1932.-1941., "Banjaluka u novijoj istoriji 1878.-1945., "Djelatnost" srpske opozicije u Mostaru u prvoj fazi borbe za vjersko-prosvjetnu samoupravu. Treba istaci da je Dr. Bozo Madjar bio neumoran istrazivac i plodan pisac na polju istorijografije. Bio je clan i motorna snaga Odbora za izdavanje gradje i edicije "Kulturno Naslijedje" u kojoj su objavljena znacajna djela iz istorije Bosne i Hercegovine. Doprinjeo je uredjenju Arhiva Bosne i Hercegovine, uredjivao je "Glasnik" arhiva i napisao je nekoliko strucnih radova iz oblasti arhivistike. Ostvario je zapazenu saradnju i sa ruskim arhivskim ustanovama i njihovim istoricarima. O istoriji radnickog i sidnikalnog pokreta Bosne i Hercegovine objavio je vise radova i publikovao pet knjiga arhivske gradje vezane za taj pokret od 1908.-1912. godine.
Poznata je njegova doktorska desertacija na temu "Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu." Tim radom je autor stekao veliku reputaciju u nauci.
I ovom prilikom, razmisljajuci o liku pisca ove monografije, u izdanju Akademije nauka i umetnosti Republike Srpske, moram se vratiti tumacenju hercegovackog duhovnog lika koje izrekao nas veliki mislilac Jovan Cvijic "Vjerujem da su od sviju ljudi u nasoj zemlji Hercegovci po prirodi najuctiviji i najmanje skloni spletkama. Njihova uboga pokrajina napravila ih je skromnim, poboznim, umjerenim. Srbin iz te zemlje nije po svojoj prirodi samo uctiv nego i topao i srdacan, ljubak i dobrostiv. Skladnost i harmonija tog karaktera cine da je on oprezan i pazljiv, istovremeno i ponosan."
Mnogi Hercegovci su u proslosti, a nadajmo se i u buducnosti, svojim drustvenim ponasanjem i diplomatskim karijerama uveliko potvrdjivali ove Cvijiceve rijeci. Od grofa Save Vladislavica, do nasih cuvenih pjesnika, diplomata, Ducica, Santica, Corovica, Radulovica, do poznatih ustanika i mitropolita. Njima ja prikljucujem i Dr. Bozu Madjara, koji je mnogo uradio na istrazivanju srpske istorije.
I on je potvrdio da su Hercegovci olicenje Srbina, duhovnog koliko i dusevnog, gipkog koliko i ponosnog, opreznog koliko i neustrasivog, sto predstavlja karakter Hercegovca u poznatoj ravnotezi izmedju njegovih pozitivnih i negativnih osobina, i sa njegovim velikim osjecajem mjere.
Srbin Hercegovac, znaci Mediteranac vise nego Balkanac, covjek maste koliko i realist, i covjek sna koliko i pozitivan stvaralac. Takav je bio i nas pokojni Bozo Madjar.

Slobodan Rundo

| Redakcija | Arhiva | Pretplata | Pišite nam |

Copyright © 1996-2003 "NOVINE"