|
|
Broj 1135, 4. januar 2008.
| ORKESTAR OPLENAC U PARLAMENTU |
| |
Prvog dana posle Nove Godine, Orkestar SKUD Oplenca uputio se pravo u
Parlament, u Toronto, na svečanost koja se jednom godišnje održava u Kanadi.
 Mnogi
ne znaju za tradiciju da se u Kanadi svakog 1. januara obeležava takozvani "
New Years' levee", ili po našem žargonu, Novogodišnji uranak.
Ovakvu prvu zabeleženu proslavu, na prostorima koji su danas Kanada, održao
je Guverner u tadašnjoj Novoj Francuskoj Charles Huault Montmagny, 1646.
godine.
Originalni nastanak ove tradicije vezan je za Evropu, gde su se na jutaranji
novogodišnji skup pozivali ljudi sa visokog položaja kao i svi oni koji su
imali bilo kakav društveni ugled i moć.
Za vreme Francuske vladavine, Guverner je tog prvog jutra pozdravljao
građane u svojoj rezidenciji Chateau Saint-Louis u Kvebek Sitiju, poželevi
im svima srećnu Novu Godinu. Tako je ovaj domaćinski običaj nastavljen od
strane Britanskih Guvernera, a kasnije i Guvernera Kanade.
Godinama, na Novogodišnji levee u Kanadi, bili su pozivani samo ugledni
ljudi i članovi vojske. Prvi koji je otvorio vrata narodu u Ontariju, bio je
Hon. John Keiller MacKey ( Lieut. Guverner 1957-1963).
Reč "levee" je inaže francuskog porekla i znači ustajanje - iz kreveta.
Vremenom se ovo ustajanje pretvorilo u popularni društveni događaj posećen
podjednako od strane muškaraca, žena i dece različitih nacionalnosti.
Međutim, njegova suština je ostala ista, a to je mogućnost upoznavanja sa
predstavnicima Krune.
Kada se na jedan takav " New Year's levee", kao gost u Legilsative Building
na Queens Parku u Torontu, pozove i orkestar SKUD Oplenca, zaista je velika
čast.
Kažemo, velika čast, ali ne i veliko iznenađenje, jer je orkestar SKUD
Oplenaca, zalaganjem šefa (orkestra), Dušana Suvajca, izgradio sopstveni
repertoar i nametnuo se svojim kvalitetom.
Oni su bili pozvani da muzikom daju svečani ton čitavoj ceremoniji.Tako je
puna dva sata kroz šaroliku riznicu srpske narodne muzke, dominirala čas
harmonika, čas violina, a onda gitara, klarinet, flauta, kontrabas i jedan
tako specijalan instrument-ljudski glas.
I dok je napolju vejao sneg i mnoge ulice činio neprohodnim, glavna vrata na
zgradi Parlamenta su se stalno otvarala i pružala dobrodošlicu građanima
Toronta.
Naišavši na srpski orkestar mnogobrojni posetioci su zastajali, cupkali u
ritmu muzike i pesme, slikali, snimali , tapšali, zapitikivali. 'Ko ste,
odakle ste, gde možemo da kupimo CD sa vašom muzikom?." - Srbija, Srbija,
čuo se odgovor iz grla nasmejanih muzižara, od kojih je svako bio u
odgovarajućoj narodnoj nošnji.
1. janura 2008, pod visokim svodovima odaja Prlamenta pružao se utemeljen,
dobar i prepoznatljiv zvuk naših krajeva.
Dva sata neprekidne muzike i neiscrpne energije oplenačkog orkestra.
Verujemo da su mnogi posetioci u utorak, iako ne razumejući ni reč srpskog,
zavoleli srpsku narodnu muziku koju su srcem i dušom izvodili članovi
orkestra SKUD Oplenca: Dušan Suvajac- harmonika, Goran Gojević-klarinet,
Maja Stanimirović-flauta, Dragoslav Milanović Paganini-gitara, Rade
Petručić-kontrabas, Dragan Radić-gitara, Ksenija Vučević- vokalni solista i
samostalni vokalni solista, Marina Koraksić.
Na kraju programa, ansambl je pozvan na čestitanje kod Hon. David C. Onley,
Lieutenant Guvernera Ontarija i njegove supruge Mrs. Ruth Ann Onley, gde je
upriličen i zajednički snimak uz čestitke za uspešno izvođenje i najbolje
želje za Novu Godinu.
Skoro 350 godina "New Year Levee" pruža građanima jedinstvenu prilku da
sretnu Kanadske regionalne predstavnike u slavljeničkom raspoloženju u čast
Nove Godine.
Ovoga puta pružena je svima mogućnost da se sretnu sa Orkestrom SKUD Oplenac
i uživaju u bogatstvu srpskih pesama u izvođenju vokalnih solista kao i
samostalnih orkestarskih numera.
Na najlepši mogući način, kroz muziku, oni su pokazali da ne daju da se
zaboravi ko smo i šta smo. |
| |
| Ksenija Vukčević |
|
| |
PROMOCIJA KNjIGE RADOVANA GAJIĆA
NOSTALGIJA ZA SADAŠNjOŠĆU |
| |
Ovaj poznati stih Voznesenskog počeo je silno odzvanjati u meni na promociji
knjige "Majka Mandušica" Radovana Gajića, održanoj 28. decembra u crkvi
Sveti Sava, u ulici River. Naime, u svom izlaganju protojerej Ljubomir Rajić
upotrebio je reč "nostalgija" u kontekstu koji joj daje sasvim drugačiju
konotaciju od uobičajene. Svoje stanovište da je Gajićev roman "priča o
životu Srba u Kanadi" koja se "nije samo desila" već se "i dalje dešava",
obrazložio je na jedan samosvojan način koji bi mogao biti uput u savremenim
tumačenjima i pisanju o nostalgiji, kao čežnji za prošlim, ostavljenim,
izgubljenim. Evo tog citata:
"Radovan Gajić je uspješno odolijevao tim iskušenjima i zamkama za strance u
kapitalizmu postavljenim, i bio je kadar da se uvijek na pravi način
orijentiše. Jer on zna da "orijentacija" u stvari znači okretanje Istoku.
Kod njega zato nema nostalgije. On se time ne bavi. Duboko svijestan svoga
porijekla, Gajić uspijeva da pronađe srpske teme, motive srodne nama koji
živimo i radimo tamo gdje se i on nalazi, a u isto vrijeme poznate i
zanimljive vama ovde u Otadžbini.”
 Otac
Ljubomir je ove reči izgovorio u Beogradu, na prvoj promociji romana "Majka
Mandušica", kojoj sam takođe prisustvovala, i ponovio ih je u Torontu. I ja
sam ih potpuno isto doživela, ne baveći se geografskim rastojanjem kao
remetilačkim faktorom.
Dakle, nije bilo od bitnog značaja gde se o ovoj temi govori, na kom mestu
ovakav sadržaj upijam u sebe. Bitno je bilo to što je sadržaj knjige srpski,
što srpski pisac piše o srpskim sudbinama koje su ga se dotakle, o kojima je
morao da razmišlja kad je već saznao o njima. A junaci njegove knjige su,
kao i sam pisac, i tamo i ovde, to je njihova i njegova stvarnost. Mesto i
način života su promenljivi, ali suština je nepromenljiva - to da je čovek
predodređen svojim poreklom. To je ono što je neuništivo, što ga održava i
osmišljava, što ga čini osobenim, samosvojnim i spasava ga da se ne utopi u
bezličnoj masi i da ne izgubi samoga sebe u globalnom selu, u kome smo
primorani da živimo.
Univerzalna poruka piščeva iščitava se u sudbinama junaka, pre svega glavne
junakinje ovog romana, starice Darinke iz staračkog doma u Torontu, odnosno
"krajiške stradalnice" Mandušice, koja ni jednog momenta, u najvećim
iskušenjima ne gubi svoj oslonac, svoje "vjeruju" i svoju nadu. Pravi je
književni podvig kako se njena lična sudbina reflektuje u istorijskim
događajima, a ovako prezentiran, doživljava se i kao grana stabla srpske
drevnosti i istorije. Adekvatne primere za to dao je dr Davor Miličević u
pogovoru knjige:
"Mandušica (kao uostalom majka Jugovića, ili bliže našem vremenu, Majka
Knespoljka) oslanjajući se na pralik Bogomajke, traži da u svijest prizovemo
činjenicu da smo, ako zavjet primamo, i sami usinovljeni od Onoga koji je "
rođen prije svih vjekova" i "kroz koga je sve postalo". A tu sve vremenske i
prostorne barijere padaju. Naravno, ako to samo hoćemo da vidimo i priznamo.
Ili tačnije ako vjerujemo."
Retko je naći delo u kome je autor istovremenim zgušnjavanjem istorijskog
sadržaja, kroz spoj faktografskog i pripovedalačkog, ukonponovao s moralnim
kodeksom nekog, ovde hrišćanskog, ali i ma kog istinskog, religijskog
koncepta, da bi svome liku dao životnost koja je po čitanju neporečiva.
Time sve zaista živi u čitaocu dok se delo čita i neporečivo je u življenju
i po obavljenom čitanju. Mandušica je i jedina ličnost u romanu koja se
dosledno, nepokolebljivo pridržava Hrišćanskog kodeksa i zato ume da zada
prava pitanja i da daje prave odgovore. Čitaocu je to ponuđeno na
pristupažan, popularan nažin, što je posebna draz ove knjige.
O tome dr Davor Miličević kaže: " Ono što Gajića dodatno vezuje za srpsku
proznu tradiciju u njenom najblistavijem vidu i istovremeno ga određuje kao
autora čiji se izraz napaja na hrišćanskom duhovnom izvoru, jeste to što se
potvrda nacionalnog istorijskog kontinuiteta ovde izjednačava sa samim žinom
pripovjedanja."
U tok pripovedanja povremeno je znalački ukompovana fragmentarna
dokumentacija, tako da knjiga ima i elemente istorijskog romana, čemu
doprinosi i "Godistar zbivanja" na kraju knjige.
Predstavljanje romana "Majka Mandušica" bio je veoma svečan književni
događaj, sa velikim brojem učesnika i posetilaca.
Članovi “Srpskog pozorišta u Torontu”: Ljiljana Marković, Dijana Vasilić i
Đorđije Živković, kao i Amra i Dimitrije Porobić, dramskim čitanjem
fragmenata iz knjige, zajedno sa govornicima i recenzentima Ljubomirom
Rajićem, Vasilijem Tomićem i Davorom Miličevićem, doprineli su da se pobudi
zainteresovanost kod prisutnih da i sami čitaju ovaj roman, pa je dugo
trajalo davanje autograma od strane autora Radovana Gajića.
Prednost su imali donatori, čija su imena ubeležena na poleđini knjige.
Roman "Majka Mandušica" zvanično je nominovan za NIN-ovu naradu za 2007.
godinu, u ime izdavačke kuće "Istočnik", a obrazloženje je saopštio Davor
Miličević: " Gajić je svojim ubedljivim pripovedačkim postupkom u "Mati
Mandušici" izgradio lik izuzetno snažne upečatljivosti u kojem se sazimaju
vremena i svetovi našeg trajanja u zrvnju savremene istorije."
Ovaj svečani trenutak nije mogao proći bez šaljivog komentara Radovana
Gajića:
"Nastavnici me u školi nikada nisu voleli. I kada sam znao za petice, davali
su mi dvojke. A znalo se uvek, unapred, kome su petice bile namenjene, tako
da, ja lično, navikao sam da, u pogledu ocenjivanja, ne gajim neke nade." |
| |
| Katarina kostić |
|
| |
| U SLAVU STIHA |
| |
U petak veče, 21. decembra, u prepunoj sali Srpskog Centra na Diksiju, u
Misisagi, u organizaciji Srpskog Društva "NjEGOŠ" i Književnog Kluba "Matija
Bećković", prisustvovali smo jednoj divnoj književnoj večeri, promociji
knjige ljubavnih soneta "Nježje" našeg poznatog pjesnika iz Toronta gosp.
Ranka Radovića. U drugom dijelu ove večeri održan je prvi srpski pjesnički
maraton
"U slavu stiha".
Knjigu su predstavili pjesnik Milan Janković, poetesa Dragana Živić - Ilić i
dramski umjetnici Amra i Dimitrije Porobić. O knjizi su govorili vrlo
nadahnuto, analitički i studiozno. Kako istakoše, ovo je drugačije pjevanje
o ljubavi, utemeljeno u snažnoj i iskrenoj emociji, jer je pjesnik ispisao
auto-refleksije o tajanstvu ljubavi.
Ljubav je najteža pjesnička tema, iako je ljubav najstarija i
najprostranjenija tema u književnosti. Na svim jezicima svijeta najljepše
pjesme, pjesme nad pjesmama, ispjevane su o ljubavi. Poezije ne bi ni bilo
da nema ljubavi, kao što ne bi bilo ni ljubavi da nije čuvana i uzdizana u
pjesmama.
U našem, postmodernom dobu, rijetke su iskrene i duboke pjesme o ljubavi.
Savremenoj civilizaciji bliži je cinizam i ironija nego zanos i uzvišenost,
pa je klasična ljubavna pjesma, bez vulgarne erotike i napadne ironizacije,
postala nešto anahrono, strano.
Ova divna knjiga o ljubavi je sastavljena od dva klasična sonetna vijenca -
Nježje i Cinvat. Kako reče u pogovoru ove knjige književnik kritičar gosp.
Duško Babić "Sam naslov ove knjige je jedan od najljepših i najpoetskijih
koje sam posljednjih godina sreo u srpskoj književnosti - Njezje.
Ova riječ emituje ka čitaocu zaumnu poruku, koja se odnosi na čudesno i
tajnovito, vilinsko i blaženo u doživljaju ljubavi. Riječ prosto pomiluje
sluh i poziva čitaoca da u knjigu uđe otvorenog srca, bez zazora. U prvom
sonetnom vijencu jezgro svake pojedinačne pjesme predstavlja neki intimni
unutrašnji trenutak, markiran naslovom kao ključnom riječju: San, Žena, Mit,
Prosjaj, Ljubav, Pomenje...
U svakoj od njih pjesnik hvata svoja unutrašnja ozarja, zaustavlja virove
emocija i misli, ukršta sumnje i plime radosti, vodi dijalog sa Ženom,
stvarnim bićem i vječnim principom života, ulazi u ponorne dubine tajanstva
ljubavi, ispisuje neku vrstu refleksivnog lirskog dnevnika, po zamisli
sličnog Zmajevim Đulićima.
U drugom ciklusu pjesnik mijenja poziciju utoliko što istu temu varira
krećući od narodnih naziva za određene trave, istaknutim u naslovima,
odnosno od zavičajnih vjerovanja koja su za njih vezana, a koje pjesnik
navodi u razjasnicama na kraju knjige.
Radovićeva knjiga, a pogotovo njen drugi dio, može se čitati kao poema o
bilju, u kojoj se kroz simboliku narodnih vjerovanja poetski artikuliše
vlastiti doživljaj. Na ovaj način pjesnik se vraća metafizici ljubavi naših
romantičara Zmaja (Đulići, Uveoci, Devesilje) i pjesnika Đorđa Markovića
Kodera".
 Ranko
Radović je pjesnik lirske duše, okrenute ljubavi - svjetlosti, koja izgreva
iz žene, bilja, riječi i zavičaja. Istinska kuća duše je njezje pjesnikova
metafora za ljubav, doživljaj žene, čas je to stvarna, putena, Rakićevska
žena, što kao groznica struji krvlju i koja "svaki živac rastrese i nadme",
čas Dučićevska žena - himera, "sjajna riječ u šumu", nedostižna, nijema i
daleka.
Najnovija knjiga poezije pjesnika Radovića je pažljivo brušena i rezbarena,
u svakom stihu, u svakoj riječi. To je od pjesnika zahtijevala teška i
duboka tema, ali i svijest da piše svoju dosad najbolju pjesničku knjigu.
Pjesnik je u poetsku građevinu uložio mnogo vremena, truda, vjere, odricanja
i posvećenosti.
Knjiga je skladan i smislen sonetni vijenac, a ovi stihovi svijedoče o
velikom pjesnikovom daru da poetski govor pojačava zvučnim saglasjima, da ih
svojim sluhom pronalazi u dubinama jezika i da ih u stih uvodi spontano.
Njegov jezik ima široku osnovu, on koristi zavičajno - folklorno, slovensko
i hrišćansko nasljeđe.
Preporučujem čitaocima, ljubiteljima poezije ovu najnoviju knjigu pjesnika
Ranka Radovića, jer će se čitajući ove divne stihove obogatiti i produbiti
svoje saznanje o ljubavi, jer su ovi stihovi himna ljubavi.
U drugom dijelu održan je prvi srpski književni maraton "u slavu stiha",
nešto novo i lijepo za dušu i srce u našoj srpskoj zajednici, u kojem su
učestvovali naši poznati pjesnici i dramski umjetnici, Ljiljana Marković,
Dijana Vasilić, Dragana Živić - Ilić, Amra i Dimitrije Porobić, Milena
Cvetković, Snežana Ivković, Katarina Kostić, Tatjana Crnjanski, Miladin
Šoškić, Dragan Milenković, Sreto Petrić, Bojan Đukanović, Dušan Vučenić,
Neđo Kubura i Božidar Živanović.
Oni su svojim stihovima obogatili naše duše ove večeri. Čini mi se, da smo
se i mi koji smo ih slušali pročistili i produhovili, bar za trenutak
osjetili boljim i plemenitijim.
Posebno iznaneđenje i veliki doživljaj bio je nastup umjetnice gospođe Ane
Smiljanić koja je svojim divnim glasom otpjevala, svirajući na gitari
nekoliko predivnih ruskih romansi i balada koje su nas oduševile, i nastup
gosp.
Đorđija Živkovića koji nam je približio našeg velikog pisca Boru Stankovića
i njegovog Mitketa iz čuvene Koštane, kao i jedan dio iz monodrame "Prva
bračna noć". Takođe, narodni guslar gosp. Mirko Radović govorio nam je
stihove iz "Gorskog Vijenca" i otpjevao jednu divnu baladu uz gitaru,
pokazujući svoj izvanredan umjetnički talenat.
Voditelj cjelovečernjeg programa bila je izvrsna Dragana Živić - Ilić. |
| |
| Slobodan Rundo |
|
| |
|
Oglasavanje Marketing
Oglasavanje Marketing
|
