INTERVJU S POVODOM: Dragomir Vukosavljevic Vuk,
osnivac pozorisne grupe "Milos Crnjanski" - Otava 

Vise od igre "Do poslednjeg grosa"

Posle velikog uspeha premijere u Otavi predstava "Do poslednjeg grosa" 3. avgusta u Torontu i 4. avgusta u Kicineru.


Srpska pozorisna grupa "Milos Crnjanski" iz Otave osnovana je 1996. godine. Za sada je jedina umetnicka druzina te vrste u severnoamerickoj, a verovatno i celoj srpskoj dijaspori. Danas, nakon sest godina postojanja, Grupa ima ansambl od dvadesetak clanova. Cine ga talentovani glumci, sviraci i pevaci iz nekoliko amaterskih pozorista bivse Jugoslavije (Beograd, Sarajevo, Nis, Skoplje, Bugojno, Livno, Benkovac). 
Grupu vode i predstave pripremaju profesionalci: Dimitrije Stanisic, pozorisni reditelj i Dragomir Vukosavljevic, profesor knjizevnosti i srpskog jezika. Pitanja scenskog dekora resava Ratko Dursun, akademski slikar. Od osnivanja do sada Grupa je izvela deset premijera razlicitog umetnicko-scenskog sadrzaja. Sve teme birane su iz duhovnog korpusa srpske kulturne bastine: "Rastko Nemanjic - Sveti Sava", "Knezeva vecera", "Ojebsova sudanija i Cirino kandilo", "Slovo rodu", "Banovic Strahinja", "Bila jednom ruza jedna", "Do poslednjeg grosa" ... 
Afirmisuci univerzalne i nacionalne istine iz srpske kulture Grupa je nastupala u iseljenickim zajednicama u Otavi, Montrealu, Serbruku, Miltonu, Hamiltonu, Vaterlou i Torontu. Zbog kreativnog nacina artikulisanja umetnickih istina koje doprinose ocuvanju srpskog nacionalnog bica, pozorisnoj grupi "Milos Crnjanski" upucene su brojne pohvale i priznanja. 
Grupa ima amaterski i neprofitni status i njeno postojanje rezultat je ljubavi i samoodricanja clanova. O dosadasnjem radu i aktuelnoj predstavi "Do poslednjeg grosa", koju ova Grupa izvodi 3. i 4. avgusta u Torontu i Kicineru, razgovaramo sa njenim osnivacem Dragomirom Vukosavljevicem Vukom (na slici).

Kada i kako je otpocela realizacija ideje o osnivanju pozorisne grupe?

"Dosavsi u Otavu 1995. godine, umjesto da trazim posao, trazio sam pribjeziste za dusu. Nasao sam ga u knjigama koje sam donio sa sobom i u ideji da pokusam zaorati neku svoju malu brazdu na kulturno-prosvetnoj ledini ovdasnje srpske zajednice. Oslanjajuci se, u pocetku, na sopstveno pregnuce, entuzijazam, volju i talenat, poceo sam oko sebe okupljati mlade, uslovno receno "glumce i glumice". Nakon nekoliko recitala odlucio sam da pokusam sa mojom, uz knjizevnost, drugom ljubavlju - pozoristem. 

Bas na Svetog Savu 1996. u otavskoj srpskoj crkvi "Sveti Stefan", sa nekoliko mladih pocetnika izveli smo prvu jednocinku "Odlazak Rastka na Svetu Goru - Aton". Bilo je to prijatno iznenadjenje za prisutni narod. Iste godine u junu, na Vidovdan, sa nesto brojnijom glumackom druzinom, prema sopstvenom scenariju, pripremio sam predstavu "Knezeva vecera". Bio je to mali kulturni sok: Knez Lazar, kneginja Milica, Milos Obilic, Iva Kosancic, Bosko Jugovic, Vuk Brankovic, "oziveli" su ispred crkvenog ikonostasa. Tako je pocelo: od Svetog Save i cestitog kneza, preko Cirinog kandila do Mihizovog (Borislav Mihailovic) "Banovic Strahinje" i boemskih anegdota DJure Jaksica u novoj predstavi "Do poslednjeg grosa."

Koje ste teme scenski obradili i po kom kriterijumu ste ih birali? 

"Sve teme su nerazdvojni deo srpskog kulturnog nasledja. Pored navedenih tu su i: "Slovo rodu", "Smjesne strane iz srpske kafane", "Nema raja bez rodnoga kraja", "Kosovska elegija" i druge. Pri izboru teme, pored nacionalnog predznaka, presudan kriterijum je afirmacija onih sadrzaja koji doprinose oplemenjivanju moralnog u covjeku i ozivotvorenju kreativne individualnosti ljudskog bica. Znaci, estetski i, istovremeno, nacionalnoeticki kriterijum je osnov naseg opredeljenja."

Kakvo su dosadasnje reakcije publike?


"Cinjenica da smo, za sada, jedina amaterska pozorisna grupa u srpskoj dijaspori na ovom kontinentu, govori sama za sebe. Trudimo se da budemo suprotnost estradnom, kvazikulturnom provincijalizmu. Ljudi emancipovane i kultivisane estetske svijesti prihvataju nas sa nemalim odusevljenjem i podrskom. Nase predstave uglavnom posjecuju oni ciji duh nije ostao zaparlozen u granicama priprostih balkanskih provincijalizama i novokomponovanih banalnih jadikovki. Na srecu, takvih ljudi ima sve vise medju nasim doseljenicima. U Otavi imamo sjajnu posjetu i divnu publiku koju, zasigurno, nikada necemo iznevjeriti." 
Ko su clanovi dramskog ansambla "Milos Crnjanski", kakav je njihov strucni profil?
"Jos od 1997. godine u grupu su poceli dolaziti glumci sa scenskim iskustvom: Nemanja Janjatovic (Teatar "Des" iz Beograda), Rajko Pajcin iz Livna, Zivko Bilic iz Bugojna i drugi. Osim sto sam bio scenarista i reditelj, ja sam takodje i glumio. Kako je vrijeme odmicalo broj zainteresovanih neprekidno je rastao. Novi clanovi (Zeljko Zec, braca Lakic, Aneta Cvjeticanin, Stracimir Cale Rakic i dr.) omogucili su bolji kvalitet predstava. 
Medjutim, najvazniji doprinos umjetinickom kvalitetu je dolazak iskusnog reditelja-profesionalca Dimitrija Mite Stanisica. Nekadasnji diplomac Akademije dramskih umetnosti u Beogradu u poslednjoj klasi profesora Huga Klajna, dugogodisnji reditelj pozorisnih predstava i radio-drama Stanisic dokazuje da je pravo kreativno osvjezenje. Ko danas zeli da po-stane clan nase grupe mora proci izborni test. Znaci, "svakog dana, u svakom pogledu, sve vise napredujemo."

Vasi utisci sa nastupa van Otave?


"Jos prije cetiri godine, a bio je to tek pocetak naseg uzrastanja, predstavili smo se u srpskim zajednicama u Montrealu, Serbruku, Hamiltonu, Miltonu, Vaterlou u Torontu. Igrali smo komediju "Ojebsova sudanija i Cirino kandilo" koju sam u to vrijeme napisao i rezirao. Odusevljenje publike nadmasilo je nasa ocekivanja i bilo podstrek za dalja pregnuca. Sada smo toliko uznapredovali da nam pozive za gostovanja upucuju i ljudi koji zive van Kanade."

Koji projekat smatrate umetnicki najboljim i najatraktivnijim?

"Gledano po dubini emo-cionalne "katarze" i na osnovu unutarnjih reakcija gledalaca, to je predstava "Banovic Strahinja". I u Otavi (dva puta) i u Serbruku gledaoci su posle predstave (o)stajali uplakanih ociju. Do suza gledaoca dovodi i nasa nova predstava "Do poslednjeg grosa", ali su to suze smeha i raspolozenja. U tom smislu, ovu predstavu izdvojio bih kao najatraktivniju. Iskusna mizanscenska ruka reditelja Mite Stanisica i ovdje je dala vrijedan umjetnicki plod."

Kao pisac scenarija komada "Do poslednjeg grosa" recite nam o kakvoj predstavi je rec?

"Scenarij za ovu predstavu vise je "pravljen" nego sto je pisan. Iz arhivski sabrane gradje, iz prica i anegdota o boemskom zivotu rodoljuba, pesnika i slikara DJure Jaksica (1832-1878), kao i iz drugih zapisa o zivotu boemske Skadarlije, odabrao sam i sklopio tekst humoristickog zanra. Rezija i muzicki aranzman djelo je Dimitrija Stanisica, takodje iskusanog ucitelja violine, instrumenta koji svira kao clan "Skadarlijskog orkestra" tokom predstave u kojoj ucestvuje 15 glumaca, sviraca i pjevaca. Kao i u vecini ranijih predstava scenografiju je uradio Ratko Dursun. Ukratko, rijec je o predstavi koja otapa i razgaljuje srce i dusu u opustenoj kafansko-boemskoj atmosferi ispunjenoj DJurinim seretlucima, Milinom pjesmom i igrom, brojnim saljivim doskocicama, dobrom muzikom zivog orkestra, kao i poezijom utkanom u scensku igru. Sve to ozivotvorava skoro zaboravljenu duhovnu ljepotu roda srpskoga, njegov vispreni smisao za salu i humor."

Vasa poruka gledaocima predstave "Do poslednjeg grosa" u Torontu i Kicineru?


"Nikad nije zgodno samog sebe hvaliti. Mi smo amateri po statusu, znaci niko od nas nije placen za ono sto radi, ali smo profesionalci po pristupu i blizu profesionalnom kvalitetu izvedenih predstava. Onaj ko dodje na predstavu "Do poslednjeg grosa", u to ce se, vjerujem, i sam uvjeriti."

Buduci pozorisni planovi?

"Poslije predstava u Torontu i Kicineru slijedi ljetna pauza do septembra. Za septembar je u planu gostovanje u Montrealu, a mozda i u Serbruku. Za 5. oktobar vec je zakazana repriza u Otavi. Pozvani smo na gostovanje u Klivlendu (Ohajo), vjerovatno u novembru. U medjuvremenu pripremamo nove tekstove za nove predstave. Najvjerovatnije, prva sljedeca bice dobra komedija iz savremenog zivota."

Za kraj razgovora licno pitanje sagovorniku: kako zivite u Kanadi?

"Zivim poput pauka, od sopstvenog prediva, od ovo malo unutarnjeg dara sto mi je od Boga ostalo. I od ljubavi prema onome sto je kreativni ljudski duh u umjetnosti stvorio."

Ivana Djordjevic


ZAHVALNOST ORGANIZATORIMA 

Zelio bih da zahvalim "Novinama" na objavljenim informacijama i reklamnim sadrzajima o predstavi "Do poslednjeg grosa", kao i na ovom intervjuu. Zahvalnost upucujemo i gospodinu Majku Milicevicu (747 Travel Agency) iz Toronta i novinaru Voji Madzaru iz Kicinera koji su se svesrdno angazovali da nase gostovanje u ova dva grada bude ostvareno. 
Veliko hvala i vlasnicima srpskih radio stanica "Srbija sredom" (Zoran Tutic) i "Ravna Gora" (Milenko DJurovic), "Radio Sumadija" (Boro Dragasevic) Radio Kicineru i svima koji su nam pomogli u distribuciji i prodaji ulaznica, Borisu Kuzmanovic (Serbian cafe). 

Dragomir Vukosavljevic - Vuk

| Redakcija | Arhiva | Pretplata | Pišite nam |

Copyright © 1996-2002 NOVINE