Nezavisne Novine

NjEGOVO PREOSVESTENSTVO VLADIKA GEORGIJE:

DVADESET GODINA NA CELU SRPSKE CRKVE U KANADI

U cetvrtak, 14. oktobra, na Pokrov Presvete Bogorodice, Eparhija kanadska slavi svoju slavu. To je dan kojim se obelezava ustolicenje prvog episkopa kanadskog, Vladike Georgija. Ovoga puta sve to ima i nesto veci znacaj: u cetvrtak ce se navrsiti punih 20 godina od uvodjenja Vladike Georgija u tron episkopa kanadskih. Razgovor tim povodom sa poglavarom Srpske crkve u Kanadi pocinjemo molbom da nas vrati u te dane 1984. godine:

“Dolazak u zemlju kao sto je Kanada predstavljalo je pomalo stvar prestiza i meni je veoma drago da je to zapalo bas mene. Obradovao sam se i zbog toga sto je Kanada tek zapocela svoj samostalni crkveni zivot, sto na ovo mjesto nisam dosao poslije nekog drugog. U tome sam vidio ljepsu stranu one ocitije istine da je valjalo krenuti prakticno od nule. Mnogo je znacilo saznanje da sta god krenem i uradim nesto je novo, jer toga prije nije bilo.

Naravno, teskoce su bile mnogobrojne. Mozda je najvise trebalo razbiti nerazumijevanje sta je to zapravo eparhija i episkop u njoj. Vjerujem da je trud da se to priblizi vjernicima pokazao i neke rezultate. Ja sam mislio i mnogo vise, ali sam, na kraju predjenog puta od 20 god. ipak zadovoljan postignutim”.

Da li se to sravnjivanje vremena proslog i danasnjeg, moze prikazati i objektivnijim merilima?

“Mislim da je Eparhija kanadska zazivjela i postala jedna, mozda je neskromno reci, od vodecih u Srpskoj crkvi. A ako nista drugo, do prije 20 godina nije ni bilo eparhije, mi smo bili dio Istocnoamericke eparhije. Tada se govorilo da Eparhija kanadska nema sanse za samostalan zivot. Pa samo to zazivljavanje pokazuje da su svako mjesto i svaki prostor obogaceni ako imaju svoju eparhiju, a u nizem rangu svoju parohiju. Konkretno, brojke govore dovoljno.

Od osam svestenika, koliko sam zatekao te 1984. godine, stigli smo do 31. Podignut je manastir, devet novih crkava i tri kapele. Preuredjeno je sedam vec postojecih crkava, podignuti brojni parohijski domovi, sale i centri pri crkvama, jedan staracki dom. Jednostavno, kada imate ustrojenu crkvenu organizaciju, vise je vjernika u bogomoljama. Samim tim, potrebno je vise svestenika, sve je vise aktivnosti, a rezultati sami po sebi dolaze”.

Procvat crkvenog zivota medju Srbima u Kanadi odigrao se (i odigrava se) u vreme najvece tragedije za nas narod u otadzbini. Bilo je i prigovora, pocetkom devedesetih godina, narocito kada je o gradnji manastira u Miltonu rec, sto se prikupljaju prilozi za podizanje ovdasnjih crkava, umesto da se prosledjuju tamo gde je srpski narod stradao.

“Ideja o podizanju manastira u Kanadi nije bila nova. Nju je zagovarao i sveti Vladika Nikolaj, dolazeci cesto iz Amerike na ove prostore.

Ovu ideju smo, dolaskom na novouspostavljenu eparhiju, produbljivali. Vjerovatno je bitnu ulogu igralo to sto sam ja veliki dio svog zivota i proveo po manastirima. Konacno, Skupstina je dala zeleno svjetlo da se krene u kupovinu imanja i gradnju manastira. Desilo se to u zimu 1988. godine. kada je G. Gojko Kuzmanovic, sadasnji kum Manastira, pronasao imanje. Kupili smo to imanje, a novaca nismo imali. Bog je dao da smo ga isplatili, i krenuli smo u administartivnu proceduru za dozvole…

Bilo je dosta onih medju nasim komsijama, oko imanja, koji nikako nisu zeljeli da vide Manastir na tom mjestu. Vjerovatno je i propaganda protiv Srba u to vrijeme ovome doprinijela. Bilo je, na zalost, i nasih ljudi koji su smatrali da nije vrijeme ni mjesto da se gradi Manastir. Prve smo argumentima, na sudu, pobijedili, druge smo cinjenicnim stanjem uvjerili da je bilo vrijeme, i da je svako vrijeme dobro. Eto, i u tome smo, na neki nacin, bastinili nase stare obicaje. Pokazalo se jos jednom da se u najteza vremena i grade najznacajnije zaduzbine. Ne govore li o tome i biserni manastiri iz vremena turskog robovanja?

Uostalom, jedan te isti narod, koji daje i sirotinji, koji pomaze bliznjeg svog, on je ujedno i blizi Bogu i na Njega ne zaboravlja. Ukratko, sredstva su tih ratnih godina obilno isla u Otadzbinu, ali je u toj muci srpski narod imao dovoljno Boga u sebi i smogao dovoljno snage da, sa nasim nastojanjem, podigne Manastir u Kanadi”.

Rat je bitno promenio strukturu srpskog zivlja u Kanadi. Kako ocenjujete proces uklapanja generacije novodoslih u crkveni zivot i sta je tu Crkva konkretno ucinila a gde je zatajila?

“ Na zalost srpsku, a na dobrobit nas u Kanadi, dosle su nove generacije mladih, sposobnih i cestitih ljudi. Njihovo uklapanje u zivot Crkve je prvo isao spontano, a kasnije smo sve ucinili da se novodosli sto lakse opredijele za ucestvovanje u zivotu u Crkvi, cuvajuci svoje svete amanete: gradnju crkava i manastira, cuvanja vjere, obicaja, kulture i jezika. Crkva je aktivnije preduzela programe skolstva, pojacana je izdavacka djelatnost, osmisljeni su dolasci, saborista, na kojima se nasi ljudi okupljaju i razmjenjuju svoja iskustva, uce o vjeri i ukljucuju se u zivot u novoj sredini, pod novim okolnostima”.

Kada je o zivotu Crkve u dijaspori rec, ovaj period doneo je pomirenje Patrijarsije sa tzv. raskolom. Ipak, ostalo je nereseno pitanje zajednickog ustava. Da li to osecate kao svoju neizvrsenu obavezu i kako tumacite to sto taj proces jos nije dovrsen?

“Nastojanjem Njegove Svetosti patrijarha Pavla, svetog i cestitog covjeka, doslo je do pomirenja sa do tada odvojenim dijelom Crkve srpske. Licno smo bili ne samo zainteresovani vec i ukljuceni u taj proces pomirenja. Ja sam se sastajao sa jerarsima Novogracanicke jurisdikcije (Slobodne SPC, kako su sebe zvali), vise puta trazeci rjesenja u tekucim problemima zajednickog zivljenja. Zivjeli smo, tako reci, duhovno paralelnim zivotima, a jedan smo isti narod. Jedna nam je vjera, jedni obicaju, jedan jezik govorimo, jedgog Svetog Savu kao uzora imamo. I doslo je, Bogu hvala, do zajednicke Liturgije, 15. februara 1992. sto je bio znak izmirenja.

Od toga vremena, vec deset godina, radi se, sa vise ili manje inteziteta, na tome da dodje do usvajanja zajednickog Ustava SPC u SAD i Kanadi, odnosno cijeloj Sjevernoj i Juznoj Americi. Iako je bilo misljenja da ce to lako ici, taj se proces otegao preko deset godina. Jos uvijek mislim da se, nakon decenija odvojenog zivljenja, nije steklo dovoljno povjerenja i dovoljno ljubavi da bi se prevazisla i ta posljednja tacka nesporazuma - dvojne jerarhije.

Moje je geslo bilo i ostalo, shodno rijecima Sv. Apostola Pavla: "Gdje prestaje ljubav nastaje zakon", i nastojim da se u duhu ljubavi i opseg povjerenja ipak taj Ustav usvoji. A daj Boze i kad se to desi da ga sto manje upotrebljavamo, da probleme rijesavamo 'duhom ljubavi' a ne zakonom”.

Sve ove godine insistirali ste na odrzavanju konstantne i snazne veze sa Srbijom, a u toku ste sa desavanjima u svim drugim eparhijama u dijaspori. Da li nam iz te perspektive mozete objasniti koje su to specificnsti upravljanja ovom eparhijom?

“Nije isto biti u otaybini ili dijaspori. Nase oci su uperene u otaybinu i odatle crpimo svoje zivotne sokove. Tamo su nase svetinje i svetista, nasi uzori, nasi bogati istocnici.

Mi smo nastojali i nastojimo da te veze otaybine i dijaspore premostimo mostom uzajamne pomoci. Mi njima od nasih dobara ovozemaljskih, a oni nas duhovnom svojom riznicom. Pomagali smo i preko Dobrotvornog fonda. Onda kada je to bilo aktuelno, slali smo pomoc u hrani, odeci, lekovima i deteryentima. Ta pomoc se mjeri na preko 45 velikih kontejnera robe. Sada jos uvijek cinimo i pomazemo; Sirotiste u Divostinu, bolnice, bogoslovije, a narocito izbjeglice sa Kosova i Metohije i obnovu Manastira Hilendara.

Episkop svuda pa ima ulogu da uci, propovijeda i sudi. Tako i mi u ovoj eparhiji cinimo, a umjesto suda, prosudjujemo kako i kome sta treba pomoci, razumije se shodno nasim mogucnostima".

Koji su bili najtezi a koji najlepsi momenti za Vas u ovih 20 godina?

“Najteze momente nastojim da zaboravim. No znamo da je u zivotu mnogo vise trnja nego ruza, i da samo covjek koji nema aktivnosti nema ni teskoca. Kada sam polazio u Kanadu, kada sam hirotonisan za episkopa, Patrijarh blazene uspomene +German, rekao mi je: "Gospod Hristos je rekao 'Ja vas saljem kao ovce medju vukove… i u Svijetu ce te imati nevolje, ali Vas tjesim recima, 'ne bojte se jer ja pobijedih svijet.'" Te rijeci su mi bile na pameti kada god sam imao teskoce. Najteze mi je bilo kada zelim nesto da ucinim, a ljudi koji bi mogli pomoci budu smetnja.

Najljepsi dani ili momenti su kada se ljudi ukljuce i razumiju moja nastojanja i iskreno pomazu. Razvoj parohijskog zivota, gradnja crkava, narocito manastira, lijepi su i nezaboravni trenuci. Dolazak Patrijarha na osvecenje Manastira bio je nezaboravan dogadjaj”.

Na kraju, kakvi su planovi za buducnost i kako vidite zivot Srpske crkve u Kanadi u narednim decenijama?

“Nas program rada je jevandjelski osmisljen i ne mozemo nista vise ciniti nego nam je Bog ostavio da cinimo. Mi smo zacrtali i u prvoj dekadi osmislili da to bude dekada graditeljstva. Podignuto je dosta crkava, Manastir, podignute su sale, crkveni domovi, i stvoreni su uslovi za dalji normalniji rad. Tako smo mogli da drugu dekadu zamislimo, i nadam se i da donekle ispunimo, prosvjetnim radom u Eparhiji. Ovu dekadu obiljezavaju izdavacka djelatnost Eparhije, brojne akademije, prosvjetna djelatnost na kojoj smo maksimalno radili a ciji je plod izdavanje progodnih knjiga i uybenika.

Sledecu dekadu, ako mi Bog da zivota i snage, zamislili smo kao rad na obnovi duhovnog zivota: na stvaranju monastva i na obrazovanju duhovnih centara, jer sada, Bogu hvala, postoje uslovi za to. Koliko ce mo uspjeti, vidjecemo, jer "nase je da cinimo a Bozije je da cuda stvara".

Ivana Djordjevic

Duhovna akademija na Pokrov

Obelezavanje Pokrova Presvete Bogorodice, slave Eparhije kanadske, pocinje u Manastiru, u cetvrtak, 14. oktobra, svetom arhijerejskom Liturgijom u 10 sati. Nakon toga, rezace se slavski kolac i sluziti slavski rucak.

U vecernjim satima, sa pocetkom u 19 sati, planirana je duhovna akademija. Izmedju ostalog, moci cete cuti dva predavanja. Protojerej-stavrofor Vasilije Tomic pokusace da odgovori na pitanje: "Episkop: ko se i kako bira?". Knjizevnik Radovan Gajic osvetlice ulogu episkopa u zivotu Crkve govoreci na temu: "Samo kao zrtve Njemu seme smo dobra Njegovog".