U galeriji Srpske Nacionalne Akademije, od 23 marta do 7 aprila, gostovala je samostalna izložba akademskog slikara Ozrenka Mrkića i o tome smo već pisali u Novinama. Bilo nam je interesantno da saznamo kako je izložba bila posećena i kakvi su Ozrenkovi utisci o i oko izložbe.
Kako se osećaš sada, nakon cele “šarenolike priče” kroz koju si “prošetao”?
“Ja se uvjek nakon sličnih projekata osjećam ‘potrošenim’…kao ‘izduvani balon.
Samo završne pripreme oko izložbe (selekcija, uokvirivanje, "public relations"…) su trajale najmanje tri mjeseca. Veoma naporno, ispunjeno adrenalinom i mnogim neplaniranim situacijama, tako da to iscrpi čovjeka i prije samog početka. Ali, nakon 35 godina bavljenja izlagačkim aktivnostima ja znam da će se to sve "nadoknaditi" kad izložba bude na zidovima, kad dođu dragi ljudi, poznati i nepoznati, sa svojim komentarima i utiscima…to mi daje snagu da izdržim”.
O kakvom opusu i broju slika je reč?
“Desetogodišnji sin mojih prijatelja mi je na dan otvaranja prišao i rekao da je prebrojao 75 radova. Ja, iskreno, nisam bio svjestan da se radi o tako velikom broju. Nije bilo jednostavno toliki broj slika postaviti na zidove relativno male galerije a da ne konkurišu jedna drugoj i da se ne izgube u tako velikom broju. Veliki dio tih slika su nove, nikada prije pokazane i nastale u period od posljednjih godinu dana. Ostale slike, koje moji vjerni posjetioci znaju od ranije, su dio kolekcije koju radim još od 2012 i koju volim da nazivam "Nevini krivci" - portreti nastali slučajno, različiti ljudski karakteri, glasnici poruke sadržane u naslovu”.
Galerija SNA je relativno mlada. Kakva je tvoja saradnja i iskustvo sa ljudima koji je vode?
“Ljudi koji vode galeriju su izuzetno dobronamjerni entuzijasti koji u ovoj fazi rada moraju da improviziraju stičući iskustvo. To su ljudi koji, pored svojih svakodnevnih obaveza i poslova , uspjevaju da nađu snage da se bave galerijom. Nažalost, za ovako ozbiljan projekat, to nije dovoljno. Mislim da im je neophodna i financijska i moralna pomoć institucija (države, konzulata, sponzora). Oni su, samim nazivom galerije, preuzeli veoma ozbiljnu ulogu "prezentera" naše kulture, naslijeđa.
S obzirom da imamo jako bogatu istoriju i kulturu to nije nimalo lak posao i trebaće im puno energije da istraju, izdrže. Mnoge stvari moraju da se mjenjaju i usavrše da bi galerija uvjek bila otvorena, puna slika i posjetilaca. U Torontu živi veliki broj naših likovnih umjetnika, pjesnika, književnika, muzičara… koje treba privući u ovaj prostor, obogatiti ga raznolikošću, osvježiti mladošću i novim idejama.
Znamo da nije lako privući posetioce da dođu na izložbu. Ko su ljudi koji posećuju tvoje izložbe?
“Maloprije sam rekao da sam u ovoj priči već 35 godina, a od toga 25 u Kanadi. Cijelo vrijeme sam nastojao da ne ‘zahrđam’ da se ‘pokazujem’. Nije dovoljno samo da slikaš. Ako te ne vide - kao da ne postojiš.
Ja se nisam stideo ni uličnih izložbi iako sam paralelno izlagao i u renomiranim galerijama. U tom procesu sam upoznao mnogo različitih ljudi, sakupljao adrese, brojeve telefona i pozivao ih svaki put kad nešto napravim.
Veliki broj posjetilaca su moji prijatelji bez kojih bi sve bilo nezamislivo. A onda tu su i "Novine Toronto" koje redovno isprate moje izložbe i na tome sam vam beskrajno zahvalan. Ljudi pročitaju, zainteresuju se i dođu da vide.
Ovogodišnja izložba je bila dobro izreklamirana i u Srbiji zahvaljujući pomoći prijatelja. Pet šest kuturnih portala je najavilo događaj. Recimo ove godine se desila jedna interesantna stvar: galeristkinja, koju sam pozvao, je u razgovoru iskreno rekla da to nije umjetnost koju ona pokazuje u svojoj galeriji ali se oduševila jednom slikom i kupila je za svoju kuću. I tako… nije lako al' je lijepo :
Da li si zadovoljan prodajom slika na ovoj izložbi? Da li se može živeti od umetnosti?
“Ma ne - ne može se živjeti od umjetnosti, barem ja ne mogu da živim, iako uvjek prodam dosta slika, mnogo više nego mnoge moje kolege. To nije dovoljno, ogroman je rad iza toga, pored opstanka (stan, hrana, škola…), najam galerije, oglašavanje, "web site", materijali i alati su skupi… platna, boje, hemikalije, ramovi, ekserčići, kukice - ovo zvuči k'o refren iz neke Čoline pjesme .
I za kraj ovog našeg razgovora, poruka čitaocima lista “Novine Toronto”..
“Moraću na engleskom, jer bolje zvuči…naziv jedne slike sa izložbe: ‘We can legalize peace’
