Čestitajući svim prisutnima i ostalim članovima SNA slavu, u kratkoj besedi, prota Doder je naznačio: "Srpska nacionalna akademija u Kanadi, je od osnivanja shvaćena, od strane crkve, i naročito tadašnjeg episkopa vladike Georgija, kao najkonstruktivnija srpska organizacija u dijaspori u Kanadi, u prevazilaženju tadanjeg raskola i dubokih podela koje su vladale u zajednici. Siguran sam da će to Akademija raditi i ubuduće i da će svojim aktivnostima, kao i do sada, kao i današnjim programom, raditi na spajanju svih Srba, ovde u dijaspori i šire. Uskoro vam stiže i predsednik Matice srpske iz Novog Sada, koja je najstarija srpska kulturna organizacija i to je sigurno važno da se svi okupimo oko tog programa, i mislim da u tome neće izostati ni podrška našeg novog episkopa Vladike Mitrofana. Programi Akademije značajni su za sve Srbe, pa i šire, i ta vaša konstruktivnost u radu treba da ostane za primer."
Nastavljajući svoje kazivanje na kazivanje Radovana Gajića, 08. aprila 2017. godine, posvećeno godišnjici rođenja Ive Andrića, koje se ticalo Andrića i njegovog eseja o, i Razgovora sa Gojom, dr. Davor Miličević (na slici desno) je rekao: "Sa svojim Gojom Andrić se sit narazgovarao. U posljednjem od starih evropskih majstora i preteči modernog slikarstva - usamljeniku, dakle, koji se kao i on, Andrić, ipak osjećao strancem u svom vremenu - našao je srodnu dušu za rasprave o prirodi umjetnosti i stvaranju.
Goja mu je, u isto vrijeme, i medijem u kojem se izražavao i nasljeđem aragonskog podneblja, bio dovoljno dalek da bi ga mogao bezbjedno pretvoriti u svog dvojnika i imaginarnog sabesjednika, ne bi li tako racionalizovao svoje stvaralačke nemire, ushićenja i nedoumice. Sa Kočićem, Matavuljem i Vukom, a pogotovo sa Njegošem, te distance, međutim, nije bilo. Za njih ga je, pored duhovnog srodstva usamljenika, vezivala svijest o pripadnosti istoj kuluturnoj baštini...
Naročito je Njegoš bio Andriću blizak; ponekad se čini gotovo vidljiv i opipljiv. Druženje sa Gojom bio je razgovor sa Njegošem - opsjednutost. Dvije su ključne spoznaje u sada već klasičnom ogledu o Njegošu kao tragičnom junaku kosovske misli, čiji sam naslov govori da je Andrić pronikao u srž Njegoša kao stvaraoca i kao čovjeka. I obje se, na isti način, tiču i samog Andrića. ‘Ova je drama počela na Kosovu’, prva je rečenica tog eseja. A na drugom mjestu, povodom stiha iz Gorskog vijenca - Neka bude što biti ne može! - Andrić kaže: ‘Nigde u poeziji sveta ni u sudbini naroda nisam našao strašnije lozinke’. Prvom rečenicom Andrić upire prstom u mjesto rođenja srpske duhovnosti i pokazuje da je do našeg vremena stigla preko Lovćena kao presudne kote. Drugom on tu duhovnost utvrđuje u paradoksu lazarevskog, kosovskog izbora u kojem su ‘poezija’ i ‘sudbina naroda’, očito, dva nerazđeljiva pojma...
Pronicanje u suštinu kosovske zavjetne misli - otkrovenje ostvareno uspostavljanjem žive veze sa srpskim književnim nasljeđem - dovelo je Andrića do osvajanja duhovnih prostora istorije i predanja...
Koliko Andrićevi likovi ‘vole’ da budu na udaru strašnih događaja vidi se i u onim djelima u kojima nema širine istorijske podloge kakvu nalazimo u romanu o Drini ili u Travničkoj hronici. U Gospođici na primjer, postoje momenti kada zaduva vjetar istorije i razotkrije bar zrno predačke snage u likovima od kojih se to najmanje očekuje. Tako se na Principov pucanj i u ‘gazda-Obrenovom Vesi’- čovjeku koji ni kad se zagazdio nije stekao pravo da ga drugi zovu njegovim imenom - Srbin bar donekle i na trenutak, kočićevski rečeno, ‘napiri’. Kada čaršija, ispoljavajući ‘sarajevski bes mrzosti’ (kao uvijek u takvim prilikama, sve do našeg vremena), pušta na ulice svakojaku ‘fakir-fukaru’, Veso prerasta svoju sićušnost odbijanjem da izvjesi crni barjak na Gospođicin dućan...
Ako Veso u Gospođici iz svojih ‘plitkih papuča’ i ne može da se uzdigne do žrtvovanja koje bi preraslo u tragičnu samopotvrdu ljudske sudbine kadre da bude noseći stub djela, onda Radisav, nabijen na kolac, ‘na najuzvišenijem mestu’ višegradske ćuprije, nadvisujući‘ zamršeni splet greda i dasaka nad vodom’, ‘kao kip koji lebdi u vazduhu’, svakako predstavlja jedno od najupečatljivijih mjesta u cjelokupnom Andrićevom opusu...
To i jeste Andrićeva zavjetna misao koja predstavlja u prozno ruho zaođenut odziv na glas Njegoševog ‘neka bude šta biti ne može’. Jedino tako, u preobražaju pripovjedačeve riječi u predanje, može "Radisav sa Uništa", prizemljen i izgledom i imenovanjem sela i roda iz kojeg potiče, da nadvisi onog "junaka mimo ljude", Radisava iz legende sa samog početka romana...
Poboden na kolac, nakon javnog, do u detalje prikazanog izvršenja kazne na platformi najviše skele na mostu ‘kao na uzdignutoj pozornici’, on će zauvijek promijeniti duhovni pejzaž ćuprije i cijele kasabe...
Obratimo pažnju na to da kraj poglavlja u kojem se opisuje nabijanje na kolac neće donijeti završetak agonije; jedino ovdje u romanu vremenski razmak između dva poglavlja ne postoji. Radnja se nastavlja tačno u trenutku i na mjestu gdje je prekinuta, i ‘kratki novambarski dan" i dalje traje, sa čovjekom koji je "tamo gore iznad skela živ na kocu’; novo je samo drugačije stanje svijesti cijele varošice.)
Tek će smrt - a ima li jasnijeg i strašnijeg odjeka Njegoševog paradoksa - donijeti olakšanje, naročito za hrišćanski, srpski svijet, koji osjeća da je time konačno "prevagnulo na njihovu stranu". I neće ni omrknuti u danu u koji je osvanuo sa tim strašnim dodatkom na skeli mosta, a ovi ubogi ljudi, nevični bilo kakvoj akciji jer im je istorija nije dopuštala, znaće da učine ono što se mora a izgleda skoro nemoguće: da otkupe tijelo za tajnu sahranu. Jer će nepogrešivo znati (i jezički to vrlo precizno izraziti) da je to što je ostalo od mučenika - "to... telo" - sada već posvećeno. Radisav je žrtva prinesena za konačni uspješan završetak radova: poglavlje otvoreno strašnom slikom čovjeka koji lebdi iznad skela, ‘nestvarno prav i odvojen’, završava se vizijom ‘svetle linije’ mosta čiji je vijek ‘iako smrtan po sebi, ličio na večnost, jer mu je kraj bio nedogledan’...
Trijumfom mrtvoga nad silnicima i mučiteljima koji padaju pred sopstvenim strahovima, upotpunjava se vizija osmišljenja patnje i stradanja u čijoj je osnovi svjesna, hristolika žrtva kao ‘jedino iskupljenje istine smislom..."
Utvrđujući neprolaznost Andrićve misli na prepoznavanju neprolaznosti uporišta polazne tačke, dr. Miličević je, bezmalo lakanovski, zaključio:
"To je drama očinstva i sinstva srpskog duhovnog toka koja se u svakom svom novom vidu, u svakom rukopisu, iznova okreće prema Lovćenu kao orijentiru. Drama koja je, zaista, počela na Kosovu."
Uživajući u skromnom slavskom posluženju, prisutni su ostali, do dubokih sati, u prijatnom druženju i sadržajnom međusobnom razgovoru.
