Među srpskom dijasporom u Kanadi, Otavljanin Srđan Čolić je jedini ptičar-šampion! Na nedavno održanom 57.- om kanadskom prvenstvu ptičara u Ričmond Hilu, on je osvojio šampionsku titulu u uzgoju mešanaca - takozvanih bastarda. Na izložbi je učestvovalo 97 uzgajivača iz čitave Kanade, a bilo je izloženo 1380 ptica različitih vrsta. Sudije su bile iz Evrope, SAD i Kanade.
Inače, ovo je Čolina, kako ga svi zovu, već druga titula na najvećem kanadskom takmičenju ptičara. Prvak Kanade je bio i 2012, godine, takođe u kategoriji bastarda. Da pojasnimo: bastardi se dobijaju ukrštanjem divlje ptice sa kanarincem ili divlje ptice sa divljom pticom. Bastarda nije nikako lako upariti, tako da mnogi ptičari ne uspeju u tome za čitav period svog hobija.
Za Čolu tu nema nikakvih problema. Već punih 60 godina on zna kako treba sa pticama! Posetio sam ga u njegovoj kući u Otavi, gde mi je u namenskoj prostoriji za ptice pokazao neke od trofeja koje je osvajao na takmičenjima uzgajivača kanarinaca u Torontu, Misisagi, Hamiltonu, Ajaksu, Ričmond Hilu, Montrealu i Otavi.
Čola je bio vrlo uspešan ptičar i u rodnom Sarajevu. Bio je i vice-šampion bivše Jugoslavije.(Na državnom prvenstvu u Novom Sadu njegova ptica je imala isti broj poena kao pobednica, ali je ipak bio drugi. Tako su sudije presudile!). Kaže da je u svom stanu prilikom bežanije ostavio stotinjak trofeja, medalja i diploma koje je osvajao u Sarajevu Banja Luci, Tuzli, Mostaru…
Čola je izdanak one stare sarajevske raje sa Grbavice, koje tamo sada više nema. U srpskoj zajednici u Otavi, gde je sa svojom porodicom došao 1993. godine, on je poznat po svom britkom jeziku, neposrednosti, direktnosti, duhovitosti, pronicljivosti i brojnim šalama koje često pravi i na vlastiti račun! Čola od malena voli ptice. One su za njega ne samo hobi, nego pasija i način ispunjenja života.
Kako je zapravo počelo Tvoje drugovanje sa pticama?
"Kad sam bio u prvom razredu osnovne škole, pronašao sam sakrivene ljepke od starijeg brata i u svojoj bašti na Grbavici postavio ih na suncokret. Kako sam sretan bio kada se štiglic (češljugar) uhvatio na ljepak! Mislio sam da ću obradovati brata, ali sam od njega dobio batina, jer sam štiglica onako sa ljepkom stavio u kavez! Da objasnim: ljepke su tanke, obično brezove šipkice premazane istopljenom sirovom gumom na koju ptica stane ili dohvati je krilom i zalijepi se pa ne može da odleti.
Ptice pjevačice sam hvatao svakodnevno po baštama Grbavice, Ilide, Hrasnice a potom i po Glasinačkom polju na Ravnoj Romaniji. Kako se Grbavica gradila, tako su se i ptice sve više pomjerale iz grada, pa smo ih lovili po Humu, Rajlovcu, Neđarićima…
Najbolje mjesto za lov zvalo se Bare. To je bio prostor između "Željinog" pomoćnog igrališta kraj radničkih naselja do Hrasna, a na sjeveru do Miljacke. U tim baštama si mogao vidjeti sve naše ptice pjevačcice, kao što su štiglic, hanefla, griling, calzl, mercajzl, fink, merfink, gimpl, a gore više u brdu bilo je slavuja, crnoglavaca, crvendaća i drugih".
Zašto si lovio ptice?
"Bilo je to među djecom kao neko takmičenje čija ptica ljepše pjeva u kavezu, a na žalost, i da bi se imala i koja parica prodajom. Moram priznati da sam i ja znao prodati divlju pticu, jer su bila teška vremena, pa se nije dovoljno imalo.
Negdje prve polovine 1960-tih, dobio sam prvog kanarinca. Dao mi ga je pokojni Miro Radonja, moja starija raja iz petog radničkog naselja. Sve ovo što sam postigao je njegova zasluga. On je bio vrsni poznavalac ptica. Na njegov nagovor 1963. godine sam se učlanio u ptičarsko društvo na Marin Dvoru. Potom sam naručio za sebe prstenove i počeo aktivno da uzgajam kanarince i sa njima učestvujem na izložbama. Da pojasnim, svaki registrovani uzgajivač naruči svake godine prstenove koji se stavljaju na nogu piletu, starom šest- sedam dana. Tu su sve informacije o uzgajivaču i sve te informacije su bile registrovane u ptičarskom savezu Jugoslavije.
Kao bastarder bio sam vrlo uspješan, jer sam uparivao štiglica sa kanarinkom i hanefla sa kanarinkom. Neposredno prije ovoga velikog zla što su nam napravili i bježanije sa porodicom, pustio sam oko 50- tak bastarda. Ljudi su mi kasnije pričali kako su po Dobrinji za vrijeme ratnog užasa u Sarajevu znali da uhvate moga bastarda, jer su imali moj matični prsten na nozi."
Nakon tog dečačkog lovljenja ptica ubrzo si postao jedan od njihovih najposvećenijih zaštitnika!
"1968. godine, u matičnom ptičarskom duštvu bio sam izabran za predsjednika komisije za zaštitu ptica u prirodi, jer sam znao sva mjesta oko Sarajeva gdje su se ptice ilegalno lovile. Mogu reći da smo imali dosta uspjeha, tako da se broj prekršitelja znatno smanjio. Ptičarima- bastarderima je bilo dozvoljeno da ulove po koju pticu i to se moralo registrovati. Bilo je precizno regulisano, u skladu sa međunarodnim propisima, koliko je ptičar mogao da drži ptica kod sebe i u koje doba godine da ih lovi. Prije ovih mjera ptice su se lovile čitave godine, znači i u doba parenja.
U narodu postoji izreka da ako si nekada u životu griješio prema nekome, kad-tad ćeš za to da platiš. Za sve one prodate divlje ptice u mladosti, ja sada skupo plaćam, kupujući ih po vrlo visokim cijenama i jako lošeg kvaliteta. Nije mi žao, ptice su moja ljubav, a savjest mi je čista, jer sam u to doba kada sam ih lovio bio dijete."
Uprkos mnogim teškim izazovima koje donosi imigrantski život, ptičarstvom si nastavio da se baviš i ovdje, na ovom velikom, bijelom Sjeveru!
"Dolaskom u Kanadu 1993. godine, odmah sam se učlanio u ptičarsko društvo. Onako depresivan i u stalnom stresu zbog tragedije koju su nam u Sarajevu montirali, saznao sam da ovdje nema štiglica. To je za mene bio dodatni stres, jer nema više onoga što je bilo dio mene, dio moga života. Kako u početku nisam imao dovoljno sredstava, jedan moj prijatelj iz Montreala mi je poslao na poklon kanarinca i dvije ženke. Već na prvoj izložbi u Otavi 1997. godine osvojio sam prvo i drugo mjesto u bijelim kanarincima. Potom, prestao sam sa uzgajanjem kanarinaca i odlučio sam da pređem na bastarde. Da bi to mogao, valjalo je kupovati štiglice. 2001. godine kupio sam prvoga štiglica, koji se ovdje uvoze i prodaju. Dobijam bastarde i 2002. godine osvajam prvo mjesto na izložbi u Otavi.
Posljednjih 5 godina izlažem moje bastarde samo na Kanadskom državnom prvenstvu odakle i dolaze ove dvije šampionske titule.
Interesovanje za ptice u Kanadi, kao i svugdje u svijetu, opada dolaskom kompjutera i interneta, tako da ljudi provode dosta vremena pred ekranima i nemaju vremena za hobi, pogotovo ova nova "Pokemon Go" generacija. Meni je bio postao problem kako se riješiti mladih kanarinaca, jer sam ih legao i po 100! Nisam želio da ih prodajem u ZOO-butike za 25 dolara po komadu, a oni ih potom prodaju kupcima po cijeni od 99 dolara. Radije sam ih poklanjao našim ljudima, nadajući se da će se i oni zaptičariti."
Nakon šest decenija provedenih sa pticama, šta možeš da kažeš o tim divnim, krilatim stvorenjima!
"Kao izbjeglici u Banji Koviljači, tamošnji ptičar mi je poklonio 2 kaveza sa 2 štiglica. Tada sam se stvarno uvjerio kako ptica ima dušu. Kao da su znali u kakvom sam stresu i depresiji bio, pjevali su po čitav dan, kao da su u prirodi. Čovjek koji mi ih je poklonio nije mogao da vjeruje da su to te iste ptice. Satima sam sjedio ispred kuće, nijemo ih posmatrao i slušao njihovu pjesmu, kakvu do tada još čuo nisam. Apsolutno sam bio iskopčan od svih zbivanja i dešavanja oko mene. Ptice su mi pomogle da se oslobodim depresije, jer imaju dušu. Što je više paziš i brineš o njoj, ona to osjeti i vraća ti svojim veselim skakutanjima i svojom pjesmom. Samo zdrava i zadovoljna ptica pjeva u kavezu.
Nekada, iznad "Željinog" stadiona je bilo na stotine gnijezda hanefli (konopljarki), slavuja i crnoglavaca. Danas gotovo nigdje ptice ni na periferiji grada! Ptice nisu istrebljene. Ptice bježe što dalje od ljudi! Ptice imaju dušu i osjećaj. One znaju da to više nisu oni isti ljudi kao od prije pola vijeka. Ovaj novi svjetski poredak, visoka tehnologija i grabež, oteli su ljudima i posljednji osjećaj za nešto lijepo, za prirodu."
