Teatar „Daj
e se na znanje“
scenario „Mikrofonija Razuma“
Bojan Elez je po zanimanju režiser, a u svoj zanat je uneo sve svoje talente: pisanje, slikanje i kompoziciju. Predstavlja se ovako!
“Da sam mudriji, rekao bih da djelo najbolje opisuje umjetnika, ali kao (još uvijek) mladi stvaralac umjetničkih zanimljivosti različitih oblika i sličnih namjena, predstaviću se onako kako pišem u ozbiljno-komičnom stilu, pošto je knjiga "Mikrofonija Razuma" upravo takvog karaktera.
Nemoguće je roditi se u Sarajevu i odrasti pod krilom humora, šege, šuplje, šatrologije, a da te ništa od toga ne zakači i ne utiče na ostatak kreativnog dana. Život mi je u najljepšim godinama poklonio iskustvo rata i izbjeglištva, kasnije i emigraciju u kanadsku prostranost, kako se ne bih odrekao dobro izvajane ličnosti koja se na komičan način suprotstavlja ponuđenim životnim i stvaralačkim preprekama, no unaprijed ugovorno postavljenim da bih se duhovno i moralno uzdigao”.
U nizu Vaših kreativnih umetničkih izraza krenimo razgovor o muzici, prvim bubnjevima, ritmom kojim je obojeno Vaše detinjstvo, zapisa kojem ste posvećeni i svirate dugi niz godina.
"Prvi umjetnički izrazi nastali su upravo za vrijeme ratnih dana, prstima po stolu u vidu osnovnih ritmova, koji su proizašli iz aktivnog i takmičarskog bavljenja kik-boksom pred umno pomračenje (u narodu poznato kao rat), jer u nešto se udarati mora. Sa prvim uvježbanim ritmovima, nabavio sam par drvenih palica i nakon eksplozije jedne granate na krovu zgrade, od povećeg otpalog komada lima, isjekao sam prve činele, dok sam spremljenu za bijeg torbu podigao na knjige "Ne Staljinizmu" i "Lijepo je bilo živjeti s Titom" kako bih dobio bas bubanj, koji je odozdo dobijao udarce napravljenim drvenim krstom u vidu pedale. To je slika mojih prvih bubnjeva.
Za vrijeme izbjeglištva, u gradu Zrenjaninu, tačnije domu učenika "Angelina Kojić", najpreciznije rečeno "sklepao" sam svoj prvi set bubnjeva "Perlit", koji bi, da sam aplicirao, držao Ginisov rekord u količini ljepljive trake i radijatorskih cijevi. Ime nije dobio po poznatoj firmi za proizvodnju bubnjeva "Pearl", već preduzeću "Perlit" iz Zrenjanina, čiji plastični džak je bio korišten kao donja opna indijanera. Naravno da će splet takvih okolnosti u meni proizvesti želju za improvizacijom".
Birajući psihodelični rok, specifičnost Vašeg umetničkog izraza, je i ovde došla do izražaja. Kompozicije koje svirate su imrovizacija za koju je potrebno znanje, inspiracija i ogromno poverenje svih članova benda.
"Psihodelično-progresivni rok nastaje fuzijom tri etnički različite ličnosti. Kiarash (Iran), Blake (Kanada) i ja oformili smo grupu "NoSoLaR", koja nam služi kao zajedničko kreativno stvaralaštvo u formi slobodne imrovizacije. Imali smo tu čast da na sceni sviramo sa legendom Kraut rok scene početkom sedamdesetih, Damo Suzukijem, nekadašnjim vokalistom njemačkog benda "Can".
Pošto sam bojnoga duha, imrovizaciju koristim kao izazov, jer muziku je najteže stvarati direktno, sa svim greškama usljed neizvijesnosti i povezanosti sa ostalim članovima benda, koji često pomjeraju svoje stvaralačke granice. Instinkt, onaj što mi je glavu spasio par puta u ratu, dobro je utemeljen vjerom u sposobnosti, pa kad se i rodi greška, odmah je ponovi i stvori ritmičku sinkopu, koja kasnije fantastično zvuči nakon snalaženja. Mnogo bubnjarskog iskustva sam stekao sa bendom "Balkanski Plagijat", dok je po Kanadi nastupao u najjačoj postavi i plijenio pozitivnom energijom. Srđan Srle Stefanović i Vladimir Tanasković, originalni članovi benda, počastvovali su me posjetom i podrškom na nedavnoj promociji knjige. Ko zna, možda se opet prisjetimo starih dobrih koncerata i usudimo se na povratak neotpisanih"
.
Nedavno Vam je izašla prva knjiga "Mikrofonija Razuma". Na prvoj prezentaciji ste skoro rasprodali tiraž. Tema knjige i književna forma proizilaze iz Vašeg rediteljskog zanata i refleksije kognitivno sociološke upitanosti malog čoveka. Možete li je predstaviti čitaocima!
“Ljubav prema pričama i glumi odvela me je na studiranje filma u Kanadi, ali poklonivši mnogo više pažnje pisanju scenarija i drama. Vrlo brzo sam uvidio kako je izgrađen filmski sistem u ovoj zemlji i da nismo na strani favorita (ne dozvoljavaju nam razvitak jer su upoznati sa našim mogućnostima i talentima i da ćemo brzo da dominiramo ako nam daju šansu; (Tesla i Đoković su dobri primjeri), tako da mi nije palo teško da se zatvorim i posvetim pričama u različitim pisačkim formama.
O životu u Kanadi sam opširnije pisao u smjehodrami "Imigrant u izbjeglištvu", u kojoj će se mnogi prepoznati. Međutim, nisam sklon poniranju duha, te čekam pogodnu priliku da se iskažem i filmskim izrazom, nebitno na kojem jeziku i podneblju; od dvadesetak scenarija znam koji je prvi, jer za taj se svaki režiser najduže sprema. Koristim riječ režiser umjesto reditelj, i u knjizi "Mikrofonija Razuma" saznaćete zašto.
Knjiga "Mikrofonija Razuma" je sačinjena od tri različite vrste dramskog izraza. Prva je smjehodrama, koja nije ni monodrama, ni stand-up komedija, već nešto na međi; ni tragedija ni komedija. Druga je dramska kata, oblik i termin koji sam izmislio i uskoro će biti humoristička senzacija na daskama koje život znače. Treći oblik je ostavljen za kraj, penzionerska duodrama "Obrad i Mrkoje", pisana za velikane dramskog svijeta: Petra Božovića i Radoslava Milenkovića.
Knjigu"Mikrofonija Razuma" je trenutno moguće naručiti jedino preko mog veb sajta www.bojanelez.com i svi zainteresovani mogu da me kontaktiraju preko e-mail adrese:
info@bojanelez.com.
U pripremi su dvije nove knjige, roman i basna u stihu za djecu, za koju još uvijek tražim talentovanog i dostupnog ilustratora. Naravno, tu je i želja za stvaranjem stripova, jer poneke moje priče najviše pristaju tom izrazu. Iskreno, nemam odgovarajuću publiku za koju namjenjujem svoje talente, svi koji me razumiju i prihvataju realnost (dupli zemljani znak sam, stoga tendencija realizmu), kao i šalu na račun iste kad je komično predstavljam, potencijalni su ljubitelji mog pera, a i kista, da ne kažem napukle palice na jednom od koncerata”.
Da bi umetnik skrenuo pažnju na sebe u javnosti, služi se neočekivanim i kreativnim performansima. Vama je to pošlo za rukom na filmskom festivalu u Torontu, pre par godina.
“Po otkriću slikarskog talenta i nekolicine uspješno okončanih pokušaja, odvažno sam prihvatio izazov prve serije slika u ulju na platnu, omažu Sergeju Parađanovu, po meni najslikovitijem režiseru. Izložbu sam postavio za vrijeme TIFF-a, 2005. i imao čast da ugostim nekolicinu poznatih filmskih ličnosti, među njima i umjetnički najprivlačnijeg - Džoni Depa.
Sljedećeg festivala uslijedila je izložba serije "Pejzaži filma", a 2008. publici sam se predstavio sa "Portretima u filmu", preslikanom inspiracijom ljepotom i talentima mojih omiljenih glumica u zaustavljenim kadrovima. Šteta je samo što većina "umjetnika" iz svijeta filma nije zainteresovana za umjetnost u drugim oblicima, pa umjesto u izložbenu prostoriju uđu u najmljenu sobu pored sa brižljivo upakovanim besplatnim proizvodima, kraj kojih treba samo da se nasmiješe i fotografišu da bi ih dobili; i to sa onakvim platama i premijama koje uspjeh u obilju nudi”.
Slikarstvo je u ovom slučaju bilo samo sredstvo da se predstavi reditelj, ali zanimljiv serijal portreta namenjen jednom sportu i šampionima, u projektu "umetnički nokaut", inspirisan je ljubavlju prema sportu i porodičnom pričom.
“Ljubav prema borilačkim sportovima se odrazila u portretima mojih omiljenih MMA boraca, koje sam kasnije imao priliku da upoznam i umjetnički ih nokautiram u formi poklona.
Kažem nokautiram, jer treba im desetak sekundi da dođu sebi kad se ugledaju na platnu u prirodnoj veličini, a izgovorim riječ poklon. Žrtve mojih umjetničkih nokauta su Fjodor Emelianenko, Žorž St. Pjer, Mauricio Hua i Den Henderson, ljubiteljima MMA itekako poznate ličnosti i šampioni; fotografije sa njima su takođe na mom sajtu. Moj brat Srđan je, za razliku od mene, nastavio sa sportom i kao krunu uspješne karijere osvojio je srebro za Jugoslaviju na prvom evropskom otvorenom šampionatu u kik-boksu u Beogradu, odmah nakon uklonjenih sankcija”.
Zahvaljujući jednom periodu života koji ste proveli u prirodi, nastao je veliki broj pisanih i naslikanih dela, kako to tumačite?
“Priroda je neiscrpna inspiracija, ali i izazov. Godine provedene u potpunoj izolovanosti, kraj šestomjesečnog sjekiranja, poklanjaju budistički sadašnji trenutak za samospoznaju i izliv inspiracije, koje, hvala Bogu, ne manjkam. Samo četiri romana su perom napisana u takvoj atmosferi. Pitanje je koji je prvi na redu za izdavanje, jer moram pažljivo da odmjerim sa kojim da se ozbiljno pojavim čitaocima.
"Mikrofonija Razuma" je trenutni mamac za podobro izgladnjele ljubitelje oštrog pera, željne prvoklasnog humorističnog ukusa i oblika. Ponudih čak i novi, Dramska Kata, iliti Duhodrama, i uskoro se nadam skorašnjem pozorišnom izvođenju. Usuđujem se izjaviti da je "Udbaška Kata" pisana za Nebojšu Glogovca, a "Carinska Kata" za Emira Hadžihafizbegovića, usljed inspiracije njihovim glumačkim talentima i tranformacijama.
Kada stvaram filmska i dramska djela, uvijek osmislim ko izvodi karaktere dok ih pišem, jer to mi znatno pomaže i ubrzava proces. Nadam se da ću uskoro dobiti njihovu zainteresovanost za stvaranjem i utemeljivanjem ovih zanimljivih likova na sceni. Takođe dodajem da će biti veliki izazov glumiti sa zamišljenim glumcem, jer dramska kata je, kao i u karateu, potpuni fokus na nepostojanje protivnika, a sa ovako komičnim tekstom biće je vrlo teško izvesti pred dobro raspoloženim gledalištem”.
O deci i za decu najradije pišete nanizane stihove u formi basne sa porukom?
"Moram priznati da mi je najdraže stvarati basne u stihu za djecu. Tada se pretvorim u dijete i iz mene prosto liju stihovi, vjerovatno oni koje bih da mi neko čita da brže i lakše zaspem, ali nema nikoga sem prirode, majke svemu, koja je, opet, prepuna predivnih priča o mnogim životnim oblicima. Tek sam u kanadskoj šumi shvatio šta je osnova svakog iskustva na zemlji i zašto se konstantno vraćamo za istu klupu, život po život.
Stvarajući kroz stihove za djecu, dobijam najbolju ocjenu i brzo prelazim u napredniji razred, tamo gdje se drugačije boduje. Neću da vam kažem gđe, takva mjesta se otkrivaju samostalno. Dijete je mnogo otvorenije za literaturu i kroz najranije priče oblikuje svoju ličnost, stoga djeci nudim svoje najiskrenije radove”.
Vaša devojka, Tatjana Čornij glumica, je i velika podrška i inspiracija. Možemo li da očekujemo neki zajednički projekat?
“Da, moja djevojka Tatjana Čornij je glumica, muzičar i moja inspiracija, i naš zajednički rad u teatru "DAJE SE NA ZNANjE" uskoro počinje sa jednim od već napisanih dramskih djela. Kao muzičari, Tatjana i ja zajedno sviramo i komponujemo, i od sljedeće godine kocentrišemo se, pored već pomenute pozorišne predstave, na stvaranje muzičkog kabarea.
Tu je i poezija koju pišem u naletima inspiracije i naša želja je da komponujemo divne pjesme sa pozitivnim porukama, koje ćemo kasnije ponuditi našoj muzičkoj sceni i time uticati na sve tamnije i depresivnije stanje u zemlji i vječitu kuknjavu u stihovima hitova sa top liste.
Sigurno ste primijetili da što se više pjeva o prevarama i nezadovoljstvu, to nas sve češće takva osjećanja i zbivanja posjećuju. Čovjek svoj život i okruženje gradi mislima, i dole kao da se zaista trude da nam je najveći hit upravo onaj što najviše crnine pjevanjem stvara. Stoga se trudim da pozitivno utičem na ljudsku svijest svojom ekspresijom, da uzdignem duh i povisim vibraciju svima koji pročitaju, vide i čuju moje umjetničke djelatnosti.
U "Mikrofoniji Razuma" lijepo piše da je došlo doba implozije, odnosno buđenja svijesti, i pitanje je kada će se čovječanstvo okrenuti pravim vrijednostima, koje, naravno, nisu ni na jednom dnevniku”.
Violeta Dimitrijević
Foto: Ivana Đorđević
